AUTOGRAM - Jan Bolić

Možda kad me čovjek vidi, istina, izgledam mu poput E.T. - a ili onog Smeagola iz Gospodara prstenova, imam i prsten, no, ne, nisam još ispao niti iz jedne te fantastične priče.

Međutim, ja sam pisac i pišem knjige! Pišem i priče i sve ono što mislim da treba netko napisati. Pišem iz potrebe. Pišem jer bih pukao kao balon da te riječi ne izađu iz mene. No, drukčiji sam od većine pisaca jer ne mogu pomaknuti niti jedan dio tijela bez nečije pomoći.

Vidi, vidi, ne može ništa sam, a piše knjige? Upitnik iznad glave.

Jan na promociji svoje posljednje knjige u Hoću knjigu Megastoreu

Mogu pomaknuti jedan prst i mogu držati mobitel u ruci dok ležim i tako pišem knjige. Tipkam po zaslonu mobitela jednim prstom. Sve sam knjige istipkao tako. Nisam to nikad objašnjavao ljudima u dalmatinskoj zagori, jer - štedim živce.

Dao sam ime prvom romanu „Težina stvarnosti“, gotovo svatko je pomislio da je to moja teška stvarnost. E stvarnosti moja, kad ćeš se opametiti!

„Joj Jan koji dobar naslov!“. 
„Dobar je, da. To je moj prvi kriminalistički roman."
„Krimić?“, upitnik iznad glave opet vidim.
„Aha da, krimić. Obožavam krimiće."
„Ali Težina stvarnosti?“ 
„Da, aha?"

To je kriminalistički roman i fikcija. Nikad to nije bila moja stvarnost. Nema veze s mojom stvarnošću.

Na jednoj promociji te iste „Težine stvarnosti“ jedan čovjek je trebao čitati ulomke. I čitao je ulomke. No, prije toga bio je u velikoj dilemi. Dobio je knjigu, mogao ju je opipati i pomirisati, prava knjiga. Roman. Sve mu je to dolazilo u um i tamo gdje trebalo doći, ali jedna sitnica nikako da mu doprije tamo unutra.
Družimo se mi tako prije početka promocije, promatra taj čovjek mene, vrti se oko mene poput mačka oko vruće kaše.
Već je pocrvenio od muke. Konačno izusti „A vi mu pišete knjige?“ obratio se mojoj mami. 

Upitnik iznad glave. Ovaj put meni.

Iako sam to doživio već bezbroj puta, možda me baš to potaknulo da pišem o tome u mojoj četvrtoj knjizi „Život koji želiš živjeti“. Ta knjiga lijepo opisuje moj život, naravno, ovo je sasvim drukčije od krimića, pa je i sadržaj u knjizi drugi. Međutim, opet nije težina stvarnosti.

No, dobro, nije težina stvarnosti ali je stvarnost. Iako bi bilo bolje da nije. Ne za mene, nego za druge aktere u sljedećem događaju.
Trebali biste me prvo vidjeti kako izgledam, da dobijete bolji dojam hrvatskog Smeagola, pa prije nastavka čitanja, možete guglati Jan Bolić…
Sad kad ste me vidjeli, možemo nastaviti dalje.

Znate djecu, sve ih interesira, uvijek bulje u mene kao u čudo. Buljim ja u njih također. Plazim jezik. Plaze i oni. Pokazujem srednji prst. Pokazuju i oni. Uvijek me dobiju kad mi okrenu guzicu. Jer, ja se ne mogu ustat iz kolica da im okrenem dupe.
I tako Smeagol se pojavi gdje je puno djece, odmah sve staje. Vriska. Sve utihne. Došao je Smeagol jebote u bar. I ovakav jadan nikakav, progovorim. Kad im padnu vilice na licu. Ne djeci. Nego roditeljima. Nekad su djeca pametnija od roditelja.
U stvarnosti ne postoji Smeagol. Ne postoji E.T.

Promocija Jana Bolića u Hoću knjigu Megastoreu 

Zato smo u stvarnosti svi jednaki. Fizički drukčiji ali svatko je od nas čovjek. Tako se trebamo i ponašati. Poštivati se i uvažavati jednako. Biti podrška jedni drugima. Pomagati i biti zahvalni što možemo pomagati drugima.
 
No, postoje Štakori. Moja posljednja knjiga koju sam nedavno objavio, je krimić naslova „Štakori“. U njemu sam se pozabavio o korupciji, drogi, prostituciji i ubojstvu, a radnja je smještena u Rijeku. Štakori su me potaknuli da napišem ovu knjigu. Štakori mogu sve. Oni ne pomažu drugima. Ima ih puno i množe se brzo. Smeta mi nepravda, a štakori čine tu nepravdu. To je također fikcija, ali najgore je kad me pitaju Tko su Štakori? A u publici sjede političari.