V.E. Schwab u Hoću knjigu

Ok, ne baš doslovno. Iako bismo je, naravno, vrlo rado voljeli ugostiti. No kako su okolnosti takve kakve jesu, najbolje što smo trenutno mogli napraviti jest priupitati ovu novu autoricu na našem tržištu nekoliko pitanja. Njena prva knjiga na hrvatskom, Addie LaRue, u kratkom je roku osvojila srca čitatelja diljem Hrvatske, stoga smo u suradnji s izdavačkom kućom autorice V.E.Schwab, Sonatinom, te prevoditeljicom Jelenom Pataki dogovorili ekskluzivni intervju! Ne čekajte ni časa nego se bacite na čitanje i saznajte sve o svojoj novoj omiljenoj autorici!

Imate li spisateljske uzore i koji bi to bili?
Imam ih nekoliko – Madeline Miller, Gillian Flynn, Donna Tartt – ali moram priznati da je na prvome mjestu Neil Gaiman. Još sam kao tinejdžerica otkrila njegove knjige, a njegov spoj magije i stvarnosti te pronošenje njegova glasa kroz svako napisano djelo, bez obzira na žanr i medij, nadahnuli su me da se i sama odvažim i sanjam.

Znamo da Vam često postavljaju ovo pitanje, ali Addie LaRue Vaša je prva knjiga prevedena na hrvatski, stoga nas zanima što Vas je nadahnulo da napišete njezinu priču.
Kao i sve ostale priče, Addienu je nadahnula mješavina različitih ideja. Htjela sam istražiti faustovsku pogodbu, položaj žena odnosno njihovo zauzimanje za sebe, sjećanje i odsutnost sjećanja, strah od odrastanja, od starenja i neizbježnog curenja vremena te načine na koji mi stvaratelji nastojimo dostići besmrtnost tako što ćemo ostaviti svoj trag na svijetu.

S kime se više poistovjećujete, s Addie ili s Henryjem i zašto?
Iako su mnogi čitatelji uvjereni da se poistovjećujem s Addie, a voljela bih biti tako nepopustljivo optimistična, mnogo sam sličnija Henryju po tjeskobama, strahovima, očajničkoj potrebi da pronađe svoj put i upornoj nesposobnosti da to učini. Često kažem da bih, da nisam otkrila pisanje, bila Henry Strauss.

Addie je vrlo snažan lik usprkos brojnim nevoljama koje joj njezino prokletstvo zadaje – mnogi od nas mogu se u tome pronaći s obzirom na pandemiju – a njezina knjiga donosi umjetnost kao svojevrsni lijek, nadu i smisao života. Jeste li time željeli poslati nekakvu posebnu poruku?
Mislim da je najvažnija poruka u Addie ta da mnogo puta u životu nećemo pronaći nekakvu veliku radost, ali to ne znači da ne postoje male radosti. Nije uvijek stvar u gromoglasnoj sreći koja će poljuljati naš svijet, već o sposobnosti da otkrijemo male ljepote, da uživamo u njima i da nas one vode kroz mračna vremena.

Vijest o izlasku Vaše prve knjige na hrvatskome već je izazvala brojne reakcije i nestrpljivo iščekivanje – može koja riječ ili dvije hrvatskim čitateljima?
Jako sam uzbuđena što moj rad stiže u Hrvatsku! Nadam se da ćete uživati, ali i da ću dobiti priliku predstaviti vam i svoje ostale romane, ne zato što su bolji ili gori, već zato što su sve moje knjige izrazito različite. Obožavam čuti koja je knjiga ostavila poseban dojam na određene čitatelje. A u međuvremenu se nadam da će Addie ostaviti dojam na vas!


Imate li kakve novosti o filmskoj adaptaciji Addie LaRue? Postoji li neki poseban dio knjige kojem se osobito veselite na velikom platnu?
U odnosu na filmsku industriju izdavaštvo se doima kao brzo, odnosno, kod filma sve dugo traje, pa čovjek ima osjećaj da se ništa ne događa, a zapravo samo sporo ide. Addie LaRue prodana je izvanrednom studiju EOne i ja sam napisala scenarij, a sad na njemu rade redatelji! A to može potrajati od nekoliko mjeseci do… pa, prilično dugo.

Na koju ste svoju knjigu najponosniji?
Nemoguće je odgovoriti na to pitanje. Svaka je knjiga izazov za sebe i vremenski svjedok onoga što sam ja dok je pišem. Svaka ima svoje prednosti i mane i dok pišem, ništa mi ne djeluje moguće, stoga mi uvijek silno lakne i budem veoma ponosna kad je konačno dovršim pa bude spremna postati još nečija, a ne samo moja.
Kad smo već kod toga, Addie je rekorderka među mojim projektima; pisala sam je deset godina i prilično sam ponosna što sam je zaista završila.

Što mislite, što je Vaša tajna uspjeha među tolikom publikom? Vidjeli smo brojne crteže, majice s ilustracijama i tetovaže nadahnute Vašim knjigama…
Iskreno, mislim da je u pitanju specifičnost. Mnogi pisci misle da njihovo djelo treba biti što šire, općenitije i univerzalnije, ali ustvari, kad pišete priču kakvu i sami želite čitati, kada stvorite što određenije i što individualnije likove, postane moguće poistovjetiti se s njima na univerzalnoj razini. To je kreativni paradoks, ali čim sam počela razmišljati na taj način, publika mi je nemjerljivo narasla.

Najbolji životni ili spisateljski savjet koji ste u životu čuli?
Ako se dovoljno dugo bavite nekim poslom, dogodit će se sve što mora, i dobro i loše. Kad prihvatite da će biti uspona i padova, i da je to znak vašeg djelovanja, i da je jedini način da izbjegnete razočaranje ili neuspjeh taj da odustanete, postane lakše usredotočiti se na sebe i snalaziti se.

Postoji li žanr koji nikada niste pisali, ali biste se u njemu jednom voljeli okušati?
Još nisam pisala znanstvenu fantastiku, ali imam je u pripremi! Također, oduvijek obožavam trilere, ali ne bih pisala triler bez nadnaravnog elementa, makar i malenoga, pa ćemo vidjeti.
Mislim da mnoge moje knjige imaju element trilera, ali još nisam napisala ništa što bi stajalo baš na toj polici.

Kako se osjećate kad vidite svoje knjige u knjižarama diljem svijeta?
Nevjerojatno počašćeno. Zadivljeno. Pisci imaju popis stvari koje žele postići za života, stvari o kojima sanjaju a nadovezuju se na objavu njihovih djela. Za mnoge je to sklapanje ugovora za seriju ili film, ali za mene su to uvijek bila strana izdanja.
Na početku, kad su se moje knjige objavljivale samo u Sjedinjenim Državama, maštala sam o tome. Kad sam dobila prvi međunarodni ugovor, imala sam osjećaj kao da je moj svijet napuknuo i otvorio se. Nikad mi ne dosadi gledati kako moja djela dospijevaju do novih tržišta i polica s knjigama stranih autora.