Sažetak knjige

U razdoblju socijalizma humanističke i društvene znanosti izgradile su jednu u glavnim crtama više–manje točnu sliku međuratnih intelektualnih gibanja, ali — zbog imperativa i interesa tada vladajuće ideologije — vrlo selektivnu, parcijalnu i plošnu. Uspostavom pluralističkog društva unazad više od četvrt stoljeća perspektiva iz koje se interpretira to razdoblje je proširena, ali su mnogi u interpretaciji tog vremena nastavili s podjednako plošnim, parcijalnim i selektivnim pristupom kao ranije, s jedinom razlikom da su dojučerašnji negativci postali pozitivci, a pozitivci — negativci. Vinko Krišković, Mate Ujević, Zlatko Gašparović i Kruno Krstić — autori kojima se bavi ova zbirka tekstova — hrvatski su javni intelektualci (sveučilišni profesori, autori, urednici i dr.) i kroz priče o njima autor pokazuje kako se o gorućim problemima onog vremena (nacizam i fašizam, kriza parlamentarne demokracije, rasa, nacija i dr.) tada govorilo iz liberalne, odnosno kršćansko–socijalne perspektive, pazeći pritom da mu optiku ne zamute naknadne ideološke interpretacije. Ova knjiga između ostalog pokazuje kako je prepoznavanje opasnosti fašizma i alarmiranje javnosti, dakle antifašizam na djelu — istinabog ne s puškom u ruci — bio zadaća koju su prepoznali i obavljali i »građanski« intelektualci, a ne samo mala grupa komunista i njihovih simpatizera. Osim toga, pokazat će se kako nisu samo radikalni nacionalisti i klerikalci kritizirali komunističku teoriju i praksu, već su se time bavili i autori liberalne građanske orijentacije, i to kvalitetnije i objektivnije nego ovi prvi.