Bok, ja sam Jelena i ja sam – piskinja!

To mi je ime darovao jedan dječak na književnom susretu prije sad već ohoho godina. Piskinja je moja omiljena titula, ako se to uopće može tako nazvati jer biti piskinja za djecu za mene je puno više od toga. To je poziv na vječnu igru i zezanciju. Velika privilegija u kojoj se kupam još od srednje škole kada sam zapisala svoju prvu priču za djecu (u mojoj su se mašti one stvarale i puno prije).

 Fotograf: Marko Petrović

Imam tu sreću da djeca vole čitati moje priče i da ih, zahvaljujući tome, često susrećem u knjižnicama, školama, vrtićima i s njima razgovaram o svemu i svačemu.

U svojoj bibliografiji brojim za sad šesnaest objavljenih priča i slikovnica. Iako u tim pričama stanuju i pjegave djevojčice i pudingasti dječaci, lijeni psi, uspavani medvjedići i čudesna bićenca poput sutrića i sve su one voljene i čitane, dvojica likova ipak iskaču iz svake pokvarene paštete i ukiseljenog jogurta – a to su naravno Mrljek i Prljek.

Bez velikih planova i promišljanja, iz svijeta djevojčica i medvjedića, uskočila sam u naizgled sićušan, ali zapravo golem svijet bakterija i u tom mi je svijetu prilično zabavno. Ima trenutaka kad se na njih i durim, svjesna kako u mojoj riznici priča ima i meni milijih, drugačijih (mirišljavijih) priča, al kako i priliči nepristojnim bakterijama, oni za to uopće ne mare jer gotovo svu pažnju uzimaju sebi, kad god stignu. Ta me je bakterijska bahatost dugo smetala dok nisam shvatila da je njihova uloga ipak pozitivna.

Serija slikovnica o Mrljeku i Prljeku samo je naizgled niz šaljivih, jezično i likovno zaigranih priča o higijeni. One su mnogo više od toga i danas, nakon osam godina rada na seriji, šest slikovnica, nekoliko prijevoda, jedne predstave i puuuuno književnih susreta i bljakavih radionica s djecom mogu potvrditi da je njihova misija iznad svega – zaljubiti djecu u priče. Čini se da ipak nisu toliki gadovići.

Ove se slikovnice čitaju dok se ne pokidaju (od ljubavi). U jednom smo ih trenu odlučili pretvoriti u kartonke kako bi djeci trajale duže. U većini hrvatskih gradova jedne su od najposuđivanijih slikovnica, poklanjaju se za rođendane, s njima se igra, uz njih se uspavljuje, nosi ih se u vrtiće i škole i puno su više od edukativnih slikovnica. One su nečije djetinjstvo, a za desetak godina bit će lijepa uspomena na to djetinjstvo. Može li pisac za djecu poželjeti više?

Bez puno kalkuliranja, ali s gomilu ljubavi i dječje zaigranosti, ilustratorica Jelena Brezovec i ja oživjele smo jedan nevidljivi svemir i učinili ga zabavnim i vrijednim pažnje.

U tom našem stvaralačkom procesu, leđa nam čuva urednica Jelena Kovačić koja pazi da ostanemo vjerne onom neizrečenom obećanju da će ove knjige biti važan i voljen dio djetinjstva djece diljem Hrvatske (a i šire). I da, na Mrljeku i Prljeku rade tri Jelene :).

Djeca vole Mrljeka i Prljeka jer s njima dijele sve one najčarobnije trenutke djetinjstva – zaigranost, šašavost, otvorenost i zezanciju. Pri svakom me susretu mole da ne prestanem pisati ove bljakave priče. Žele još i još i još. Zanima ih tko je bio Zmazankin prvi muž, a tko drugi, čime se u mladosti bavila baka Smrdulja, kako izgleda Mrljekova mama, a kako Prljekov tata. Sa svakim njihovim novim pitanjem (iako sam već odlučila da je stvarno i najstvarnije kraj), djeca me odvedu u neku novu ideju i novu potencijalnu avanturu. A tko sam ja da odbijem taj čudesni poziv? 

Poziv na priču.

 Fotograf: Marko Petrović

 Fotograf: Marko Petrović