Marijana Perinić i hrana za dušu

Što imaju zajedničko: pisanje, voditeljstvo, komedija, imitacije, menadžment i turističko vođenje? 

Perinićku! 

Iako zvuči pomalo bezobrazno, ja baš volim kad me ljudi zovu po prezimenu, jer mi u samom korijenu riječi stoji PERO, što ja slobodno prevodim da je pisanje moj put, ili ti ga romantično klišeizirano rečeno - moja sudbina.

E sada, neki misle da je ta svestranost dvosjekli mač, jer multitaskaš, "kao" kužiš se u sve, a u biti si na svim područjima ništa drugo nego površan. No, ja se s tim ne bih složila, jer mislim da je blagoslov da te sve živo i neživo zanima pa se onda ne bojiš baciti u nešto novo i barem pokušati, a usput ti dođe kao vježba kontra perfekcionizma našeg svagdašnjeg.

No, na pitanje: "A koji od tih svih poslova ipak najviše voliš?"

Ja bez razmišljanja ispaljujem: "Pisanje. Jer dok pišem najbliža sam sebi."

Bilo kako bilo, kako imam crve u dupetu, a u glavi kondor, reklo bi se da sam ekstremni ekstrovert, ali nije to baš tako. I upravo zahvaljujući pisanju koje me centrira i okreće k sebi, a koje sam otkrila prije 20tak godina. Sasvim slučajno, ako vjerujete u slučajnosti. A to je sad druga tema.

Ovo vam tipka žena koja do svoje 22 godine života nije znala tko joj glavu nosi.

Vjerno sam pratila stariju sestru, pohodila utabanim i provjerenim putevima ( i paralelno tuđim), toliko da sam na tom putu izgubila sebe, ako sam sebe do tada ikada i imala.  Tek kada sam diplomirala Financije na Ekonomiji, i to sa pohvalnicom u džepu, osjetila sam da sa mnom nešto nije kako bi trebalo biti. Bila sam uspješna, ali krajnje nesretna. Potencijalna Teta Bankarka na vidiku.

No, tada sam prvi put u životu zastala i postavila sebi ključno pitanje koje mi je nepovratno promijenilo život: "Marijana, šta ti želiš radit u životu?"

Odgovor je bio: "Nemam pojma, samo znam da to nije banka."

Prvo sam šmugnula u svijet turizma u kojem sam, zbog učestalih putovanja i ludog muvinga, plivala kao nemirna ribica. I dalje uspješna, i ajde-nešto manje nesretna. 

No, cijelo to vrijeme mi je falilo ono nešto, a to nešto je bilo - H R A N A  Z A  D U Š U.

I onda mi u život ulaze bivši dečki. S kojima, pogađate, nije dobro završilo, ali s kojima je aktivirano, oživljeno i osviješteno već spomenuto pero. Nakon ljubavnih brodoloma, sjela sam jedno poslijepodne, i iz čistog bijesa i potisnute tuge, napisala svoju prvu kratku priču naziva "Kako pilića preodgojit u tigra?" ( pogađate sadržaj, ali dobro jedan od njih troje i dalje sa mnom priča, tako da sam super prošla😊), poslala je na natječaj u dnevne novine i dobila neke pare.  "E sada, ako ljudi iz tog žirija misle da znaš pisat, a kako bi bilo da ih poslušaš?" -vrištao je glasić iz dubine iznenađenog bića, dok sam čitala tiskano izdanje preko cijele stranice.

Reći ću vam samo: da ga nisam poslušala, zasigurno se i dan danas ne bih pronašla. Ne bih iza sebe imala pet objavljenih knjiga, već bih vrlo vjerojatno radila na odobravanju nenamjenskih kredita (usput, velika hvala i mojim Bivšima, jer da vas nije bilo, ne bi se razljutila i napisala spomenutu priču. Vi ste moji anđeli, i hvala na tome, ali svejedno bolje da se gledamo nikada više! :))

Ono što spisateljica hoće reći jest da se sve događa s razlogom. I da mi je život donio neugodne, tužne i bolne situacije, ali kako bi otkrila dar za pisanje. 

Za mene je pisanje - higijena duše. Dovoljno je da se na spomen neke ideje cijela naježim da znam da je to tema nove knjige. Jer dušu ne možeš prevariti. Možeš samo sebe, ako je ne poslušaš na vrijeme.

Dok pišem ja odlepršam u taj svoj la-la land, kako ga volim zvati. Početna ideja je tu, možda bude i kraj,  ali nikada, baš nikada, ne pišem po unaprijed razrađenom konceptu.

Zašto? Zato što moji likovi znaju bolje od mene. Oni su vodiči, a ja sam samo medij. Oni vode igru, a ja ih vjerno pratim.

Na meni je samo da počnem i dopustim im da me vode. Da mi šapuću na uho, da me vozaju lijevo pa desno, okreću kao na vrtuljku, pa opet vrate na početak, pa udare sprint i onda stisnu kočnicu, kako bi zajedno stigli do neočekivanog kraja, u kojem se i sama nerijetko iznenadim, pa kako onda neće i moji čitatelji.

Bitno je pustiti kontrolu i dopustiti si njima vjerovati. I to bez zadrške. Vjerovati da će zaplesti priču bolju od ijedne očekivane ili one unaprijed isplanirane.

Na piscu je da sjedne za stol i dobro zagrije stolicu. I dopusti da iz najdublje podsvijesti izađe ono što treba. Što jedva čeka da oživi, barem unutar korica, kako bi pronašlo put do tuđih srca.

Pisanje je usamljenički posao. U njemu si izoliran od svakodnevnog svijeta, ali potpuno prisutan u tom paralelnom, koji je za vrijeme stvaranja, za tebe jedini realni.

Pisanje je samo - disciplina. Sjedneš i pišeš. Grizeš nokte, čupaš kosu, ali pišeš. Odvojiš vrijeme u danu samo za to. Bez distrakcije. Samo ti i potpuna prisutnost.

Pisanje je doseljenost. Svaki dan, barem na 15 minuta, i nema iznimke. Nema opravdanja, muljanja, izvlačenja, zavlačenja, odgađanja. Ili pišeš ili muljaš. Što te koči? Strah od neuspjeha, ili možda od uspjeha? Tanka je granica.

Pisanje je ljubav. Jer kada sutra od čitatelja dobiješ poruku da si mu barem malo pomogao, da se u tvojoj priči i sam pronašao, znat ćeš da je tvoje srce pravi put odabralo.

Znaš onu poznatu "Pazi što želiš, možda se ostvari!"…no, ja bih je preoblikovala u "Pazi što pišeš, možda se ostvari!" 

Meni se moje knjige ostvaruju.

Najluđe je zadnjih tjedan dana kada završavam rukopis. Onda obično ne jedem niti ne pijem (a vjerujte mi da sam ekstremni hedonist i svejed), ne pričan ni s kim (osim sa sobom) , eventualno se (svaki drugi ili treći dan) natjeram za polusatnu šetnju po kvartu (tijekom koje izgledam kao nepočešljana luda žena koja sebi mrmlja u bradu😊).

I tako dok pomahnitalo hodam oko zgrade, nerijetko mi se dogodi da ugledam hodajuću repliku mog "izmišljenog" lika . Ne tako mali broj puta mi se dogodilo da mi u susret ide, glavom i bradom, glavna protagonistica. I još me pozdravi, a ja ostanem sa vilicom do poda uz pitanje: "Jel ovo fatamorgana ili mi je netko nešto uvalio u kavu ili sam spreman slučaj za žutu kuću na Vrapču?"

Još luđa situacija je kada, nakon što je knjiga već godinama objavljena, osobno upoznam ženu koja je bila glavni lik romana sa istom životnom pričom, a da fizički izgled niti ne spominjem.

Zaključak je, da mi pisci smo ludi. Ludi smo kao šlape, reklo bi se. Živimo u tom svom svijetu, u kojem vladaju neka sasvim druga pravila, slijedimo nepostojeće zakone, rovarimo po sebi, promatramo druge, slušamo intuiciju, dajemo mašti na volju i prenosimo priče nekih tamo "izmišljenih ljudi".

Koliko su oni zapravo izmišljeni? Ovo je isto tema za sebe. Jer svaki pisac koji kaže da sebe u knjige ne daje - L A Ž E.

Nitko nije tabula rasa i svatko daje na papir barem djelić onog proživljenog, iskušanog, potisnutog ili zanijekanog. Dakle - sebe.

Zato je pisanje terapija. Pisac ogoljuje svoju dušu, ali dira tuđu. Sluša sebe, ali čuje druge. Daje, ali toliko puno i dobiva. Liječi sebe, ali i druge.

On je dok piše možda usamljen, ali zasigurno nije sam. U društvu je probranih, samo njemu najbližih.

Za mene je pisanje životni poziv, smisao i svrha. Koja dobiva na važnosti i težini tek kada je podijelim s drugima. Svojim čitateljima.

K vragu, ipak je ono pero u korijenu mog prezimena.

Sve Marijanine knjige možete naći i kupiti ovdje.