AUTOGRAM - Nataša Ozmec

Zašto pišem? Autorica sam dvije slikovnice, jesam li uopće prava spisateljica?

Čitajući napise svojih prethodnika u ovoj rubrici poželjela sam i ja napisati nešto fora i duhovito. Ali što da napiše o sebi autorica nekoliko radio-drama i dvije slikovnice u 50-ima? Da se osjeća kao da se s nebesa spustila dobra vila i ispunila joj dvije želje u obliku dvije objavljene slikovnice (uštipnula bih se da vidim je li to istina, ali se bojim da mi se neće ostvariti i treća želja ako se probudim)? Da se i danas pomalo skanjuje pokazati ono što je napisala? Da ponekad pročita svjetski hit i nije joj nešto pa misli kako bi onda ona mogla napisati nešto dobro? Da između posla, smišljanja i kuhanja ručkova koje jede sve manje članova obitelji, prepirki s mužem i dvoje tinejdžera, krade trenutke kada je dovoljno odmorna da otvori praznu stranicu na kompjuteru i napiše nešto vrijedno spremanja? Da i dalje ne može vjerovati kad joj kažu da im se sviđaju njezine knjige ili je čak pozovu da napiše tekst za blog najvećeg knjižarskog lanca u Hrvatskoj jer – ako je autorica samo dvije slikovnice, je li uopće prava spisateljica?

Nataša Ozmec s najprodavanijom prošlogodišnjom slikovnicom

Fotograf: Petar Santini

Iako pišem i piskaram otkad znam za sebe uvijek mi se činilo da to što imam reći nije vrijedno tolike pažnje da bih to podijelila s mnogima. Ponekad je oduševilo učiteljicu, ali ako se uspoređujete s onime što je u čitankama ili pravim knjigama… budimo realni, bolje da to ostane u ladici ili bilježnici.

Pa zašto onda uopće pišem? Zašto uporno pišem i pišem sve otada? Zato što te, kao i svaka strast, pisanje zove. Zove te u zemlju koju onaj slavni Mihaly Csikszentmihalyi naziva flow, potpunu uživljenost, tamo gdje izgubiš pojam o vremenu, pojam o sebi i svemu ostalome osim onome što radiš. Tamo gdje se često i mučiš, ali je taj napor vrijedan svake frustracije.
No unatoč pohvalama učiteljice i ljubavi prema riječima, možda bih se pisanja ipak ostavila da nije bilo jedne divne profesorice hrvatskog koja je u meni razgorila žar i naučila me kako da ga održavam, čak i ako se nikad ne pretvori u plamen. Ti to možeš i Ti možeš bolje – poruke su koje mi je uspjela usaditi još u petom osnovne i otad me ne napuštaju. S jedne strane taj poriv da pišem se ne gasi, a s druge uvijek mislim da mogu bolje. U tom unutarnjem konfliktu ispisala sam stranice i stranice tekstova; većina njih zauvijek je izgubljena, jer, mislila sam, mogu to bolje. Usto duboko vjerujem da sve što radimo na neki način ostavlja traga, ako i ne vidljivog, negdje u nama nešto čeliči, nekamo nas vodi i čini nas drugačijima, novijima, raznovrsnijima, širima.

Slikovnica Ti, moja prekrasna djevojčice Nataše Ozmec
Fotograf: Petar Santini

Obje slikovnice su mi se dogodile – usudila sam se pitati za mišljenje, pokazati ih i – nekome su se svidjele!
Sve moje radio-drame i priče su se dogodile – usudila sam se nekome ih poslati i pitati za mišljenje – i nekome su se svidjele!
Pomalo se usuđujem razmišljati o sebi kao o spisateljici. Jer to je zapravo samo netko tko jednostavno – piše. Naravoučenije? Svih ovih silnih godina i nisam tako puno naučila o pisanju, sve stane u nekoliko rečenica:
Pronađi mentora – bio to netko tko vjeruje u tebe, unutarnji glas, tvoj krug važnih ljudi – važno je da te tjera dalje. I da ti kaže kada ne valja – iskrenost je obavezna.

Piši! – piši kad možeš ili hoćeš ili osjećaš ili moraš, redovito ili neredovito, puno, malo, pametno, sa svrhom ili za sebe, samo ne (na)puštaj.
Uživaj – i kad je teško (a meni je često teško!) – i možda upravo tada i najviše! Onaj isti Csikszentmihalyi od flowa kaže da je prava uživljenost kad te taj tvoj važan cilj dovodi do samoga ruba tvojih sposobnosti. Taj rub zna izmicati i izmicati, ali treba ga se dohvatiti, makar zubima! A koje je to onda zadovoljstvo.
A onda, vrijedi i provjeriti, možda se nekome i svidi ono što napišeš.

Nova slikovnica Nataše Ozmec i Zdenka Bašića