Dogodi se često prilika da me uz poziv na promoviranje romana upitaju i “A hoćete li nam i zasvirati gusle?” I tu se ja redovno i uvijek isponova zateknem iznenađen i iskreno šokiran. Pa otkud im ideja da ja sviram gusle?

Istina, za potrebe promocije posljednjeg romana jesam se fotografirao kako sviram gusle i poslije poslao te fotke na svaki živi i neživi portal što je osvanulo na svakom mogućem PR-u i plakatu pa se danas ni ne da zguglati moje ime bez da osvane moja slika s guslama. Istina, u romanu postoji lik koji podsjeća na mene, čak se i zove identično kao i ja: Želimir Periš, ima moje godine i lik, a pritom je i guslar koji je čitavu knjigu premrežio svojim desecima i epskim pjevanjem. Dakle, jest, ja se jesam predstavljao kao guslar i napisao tako već i u samom naslovu romana kojem je puno ime: “Mladenka kostonoga: kazivanje o vještici Gili kako ga uz gusle pjeva Želimir Periš”.

Ali samo zato što tako piše, ne znači da je istina. Ili, da citiram jednu junakinju iz istog romana: baš zato što je zapisano znači da nije istina. Književnost nije ništa drugi doli umjetnički profilirana laž, modulirana i manipulirana stvarnost. To i jest jedna od tema samog romana, pa se on na razne načine poigrava odnosom pisanja i istine s jasnom porukom: To što piše - to je laž.

Periš i gusle
Autorica fotografije: Adrijana Vidić

Međutim, ako je napisano laž, to ne znači da autor treba biti lažov. Meni je bilo uistinu važno da svoju književnu laž uobličim autentično. Laž, da bi bila uspješna mora djelovati istinitija od istine i zbog toga si nisam mogao dopustiti pisati o nečemu što ne razumijem dubinski i iskreno. Tako, kad je već čitav roman u njemu sviram gusle, rekao sam sebi: Želimire, vrijeme je da zaguslaš. Nisam muzikalan, nikad nisam bio, sluha imam koliko vrana škrga, ali nisu ni gusle toliko strašne, napokon, koliko teško može biti naučiti svirati instrument koji ima samo jednu strunu? Well...

Nakon tjedana i tjedana pokušavanja uspio sam proizvesti tek jedan jedini ton. U svoju obranu, nisam uspio kvalitetno ni osposobiti gusle nabavljene na njuškalu u rubrici “suveniri”. Nategnuti konjski rep na iskrivljeni komad drveta nije vještina koju je danas lako naći, jedno vrijeme sam se gnjavio sa strunama za violinu, bezuspješno voskao moje neuspješne čvorove, gnjavio prijatelje gitariste, govorio im: Ti sviraš gitaru, gusle su slične, sve u svemu, trudio se, ali nije išlo. Jedan ton, a i on jadan.

Želimir Periš - Mladenka Kostonga149,00

Slično nije išlo ni s klavirom. Antagonist romana je, naime, kompozitor klasične glazbe, pa sam ja kao odgovoran autor morao uložiti truda u razumijevanje kompozicije klasičnog djela, a najmanje sviranje istog. Pomalo poljuljan i obeshrabren iskustvom s natezanjem konjskog repa, pomislio sam: Tipke! Pa to samo pritisneš! Koliko teško može biti naučiti svirati instrument koji samo pritiskaš? Well…

Vremenom sam naučio spustiti kriterij, to jest: izuzeti iz stvarnog iskustva tek onoliko koliko mi treba za autentični književni tekst.

Tako, gusle prepoznajem, ali ne više od toga. Napokon, javno i jasno, za sve buduće promocije i susrete izjavljujem: Ne znam svirati gusle. Također, nisam mlad, zgodan i pametan kakvim se u romanima predstavljam. Sve je to književna konstrukcija, autentična laž.

Ipak, iz tog doba intenzivnog muziciranja ostalo je nekih zvučnih tragova mojih neuspješnih ekstravaganci. Izdržljivijim ušima nudim kompoziciju za klavir i gusle koju sam u to doba odsvirao i otpjevao zajedno s ad-hoc obiteljskim bendom oformljenim na licu mjesta, uz produkciju i sound inžinjering zadarskog art-lumena Čopora. Pjesma je objavljena na kompilaciji književnog svratišta Knjigozemska i utrlo put romanu koji je slijedio par godina kasnije, najavljujući kakva će ta knjiga zapravo biti: škripava, izvan takta i s puno cviljenja:

https://knjigozemska.bandcamp.com/track/mladenke-kostonoge-beton-beton-beton-beton-mila