O autorici hrvatskog fantasy serijala

Živiš u oblacima, mala – ili u Hogwartsu?

"Znali smo da ćeš baš ti napisati roman, ništa čudno."

"Eh, tko će drugi ako neće Sara… stalno si vukla one svoje Potter knjižurine naokolo. Normalno da ćeš pisati fantastiku."

Fotograf: Iva Juroš Carruthers 

Ne mrzim ništa i nikoga u životu, ali ovo "znali smo da ćeš baš ti" udara na veoma neugodno mjesto. Ništa na svijetu nije zagarantirano niti predodređeno, barem mi tako moj razum nalaže; sve se zarađuje radom, trudom i, u mom slučaju, upornošću. Ne volim nezavršene situacije, događaje, poslove, pa tako ni knjige. Ako nešto započnem, to ću i završiti. Da sam barem i sama znala da ću svoj prvi roman završiti onoga trenutka kada sam ga počela pisati! Nisam imala pojma. Cilj mi je bio stvoriti samo još jedno poglavlje, pa još jedno… i pritom sam čitavo vrijeme mislila da te moje žvrljotine nitko ionako neće čitati. Ali, bili smo u godini Velike pandemije i nisam imala pametnijeg posla, pa zašto ne bih malo žvrljala.

Nemojte sami sebe sabotirati onako kako sam to činila ja. Ako drugi vjeruju u vas, popijte malo te pozitive, nije naodmet. Ubacite u jutarnju kavu ili čaj, štogod vam je po guštu. Taj savjet zapisala sam u svoju svaštaru i planiram ga se držati.

Zašto baš fantastika? 

Jer ne mogu zamisliti svoju priču bez magije. Jer i ja, na nekoj barem podsvjesnoj razini, vjerujem u magiju (pauza za smijanje – slobodno si dajte oduška!). Bazgov štapić stoji mi pored radnog stola i nosim vlastiti kamen rođenja na desnoj ruci, pa sad vi zaključujte.

I baš zato sam često kroz život čula da živim u oblacima. A ja sam se onda s oblaka preselila u Hogwarts. Tamo mi je bilo udobno, britanska klima mi odgovara jer kiša i tmurno nebo bude radoholičara u meni. Osim toga, sve je puno zelenila, knjiga je bezbroj i  kuhinja je odlična – ne provede li Rowling barem jedno čitavo poglavlje po knjizi nabrajajući hranu? I zašto ja onda, kvragu, ne bih živjela u Hogwartsu?

Šalu na stranu, htjela bih objasniti što "život u Hogwartsu" znači za mene. Jer, vjerovali ili ne, godine koje sam provela uronjena u svijet Harryja Pottera uvelike su oblikovale osobu koja sam danas. Mislim da će se mnogi potteroljupci pronaći u onome što ću sada napisati.

Veoma sam vezana za osjećaj „dolaženja kući“. Ako nekoga istinski i duboko volim, moram se osjećati kao da sam došla kući, u svoje sigurno mjesto, kada sam s njim. Ako me nešto zaista zanima ili sam zainteresirana za neki posao, knjigu ili temu, jednako tako moram se osjećati kao da sam na domaćem terenu, kao da sam doma. 

Kada otvorim bilo koju knjigu iz serijala Harry Potter, ja se iste sekunde vratim doma. Svaki put, bez greške. Taj osjećaj toliko je snažan da me izvuče čak i iz najgoreg raspoloženja. Taj svijet moja je 

utjeha, moj melem, moja tableta protiv bolova. Poput tople dekice kojom se pokrijete u hladnoj noći, ili šalice vruće čokolade. Poput zagrljaja voljene osobe.

Kada je moj prvijenac „Saten i dragulji: bijeg“ tek izašao, tresla sam se od straha iščekujući prve reakcije čitatelja. Nikada se nisam smatrala pretjerano osjetljivom osobom, ali čak ni onima čvrstima nije svejedno kada čekaju prve komentare na nešto u što su uložili mjesece, možda i godine truda i rada. Na van sam se pravila da mi je svejedno, samu sebe sam uvjeravala da nije važno, da sam roman ionako napisala više za sebe, manje za druge. Ali…

Prva recenzija bila je užasna. Dobila sam mizernu dvojku, s opaskom da urednik nije odradio posao kako treba, ali da priča sama po sebi nije tako loša. Nisam se rasplakala, ali bila sam blizu. A onda sam se sjetila da sam isti roman poslala na još barem petnaest adresa i obuzeo me čisti očaj. Sanjala sam da moj roman na Goodreadsu ima ocjenu minus (minus!) jedan. Posebno sam se bojala komentara jedne knjiške moljčice s kojom sam se malo ranije povezala, a za koju sam znala da je veoma načitana i da ne „šećeri“ svoje knjiške kritike nego stvari imenuje pravim imenima. Ajme meni, od nje ću dobiti jedinicu, žalila sam se prijateljicama, proklinjući samu sebe što sam se uopće upustila u nepoznate vode, nepripremljena i previše nadobudna. Ne ideš u otvoreno more ako ne znaš plivati, govorila sam si.

Recenzija je stigla, ja ju otvaram drhtavim rukama, sa srcem negdje u području grla. Nije mi dobro. Dugačak tekst, a ja u njemu ne pronalazim ništa loše. I onda dio koji me toliko razveselio da se i dan danas, godinama kasnije, sjetim toga svaki put kada me popusti želja za pisanjem: osjećala sam se kao da sam došla kući.

Za mene nema većeg priznanja od toga da se netko osjeća kao kod kuće u mojemu svijetu. Da se netko želi vratiti u taj svijet, saznati više, saznati još. Nakon ove recenzije uslijedio je čitav niz lijepih komentara i ja sam konačno shvatila da nisam Milka čokolada te da se ne mogu svima svidjeti, ali da tamo negdje, ne toliko daleko, postoje moji čitatelji.

I sada, nakon što sam najavila tetralogiju, odgovornost prema tim čitateljima, ali i prema likovima, visi nada mnom poput dosadnog kišnog oblaka. Reći ćete da sam blesava, ali mene moji likovi proganjaju kada ih predugo ostavim! Nerijetko mi ne daju spavati, pričaju mi u glavi i smišljaju nekakve alternativne smjerove u radnji. Jedini način da ih smirim je da zaista zasučem rukave i nastavim pisati. Jer, jedno su njihove želje, a drugo plan koji je arhitekt – u ovom slučaju moja malenkost – razradio. Ponekad se malo porječkamo, ali riješimo taj konflikt relativno brzo; nema toga što jedna lijepa scena ne može srediti. 

I zato, ako među vama ima još onih koji trenutno žive u oblacima, Hogwartsu, Narniji ili možda Konačnom carstvu – ne silazite, ne vraćajte se. Budite tamo gdje vam je lijepo, Zemlja se okreće i dalje i ne ide nikamo. S nje ionako sići ne možete, ali vaša mašta može bilo kamo.

Knjiga Saten i Dragulji

 Fotogaf: Mislav Udovičić