AUTOGRAM – Vanja Runje

VANJA RUNJE je u svojoj hit knjizi NEMAJKA kroz četrdesetak duhovitih i brutalno neurednih priča ogolila svoj (ne)konvencionalni pristup odgoju opisujući svakidašnje (ne)zgode peteročlane obitelji „gerijatrijskih“ roditelja u četrdesetima, uz njihovo dvoje vrtićke djece i psa od četrdeset kilograma. „NEMAJKA“ nije za roditelje koji žive u uvjerenju da su najbolji na svijetu, a njihova djeca uzorni genijalci kakve svijet još vidio nije. Ona je feel good knjiga iz koje nećete ništa korisno naučiti, no možda ćete zaključiti da ste sasvim „normalni“. U novoj rubrici Hoću knjigu bloga – Autogram – kroz koju će svaki mjesec gostovati novi autori Vanja Runje donosi vam kratku „smrdljivu“ crticu iz svog života.

O događajima o kojima pišem ne govori se ni dovoljno često ni dovoljno otvoreno, pa zapravo ne znam je li život koji opisujem nešto uobičajeno ili iznimno. Slijedom zatrpanosti društvenim fejk moralom, odlučila sam testirati stvarnost, otvoreno iznoseći sve životne bljakice - i doslovne i eterične - u nadi da potaknem razgovor. Kako izgleda roditeljstvo iza zatvorenih vrata unutar obiteljska četiri zida? „Susjedova trava uvijek izgleda zelenije“, no ne treba biti naivan - možda je umjetna ili su možda sasušenu pravu samo vješto obojali.

Sigurna sam da moje priče nisu svačija stvarnost u identičnom obliku, no namjera im je da ne stvaraju nikakve zaključke. Umjesto osuđivanja i/ili odobravanja, kroz ljubav i strpljenje daju slobodu u procjenama vlastitog roditeljskog života, često snižavajući nerealno visoko postavljene kriterije samokritičnosti. Svakome pojam „normalno“ ima drugačije značenje i to je ono što život i nas ljude čini raznolikim i zanimljivim.

Vanja Runje – Nemajka

Urnebesne priče o obitelji jedne ne(konvencionalne) majke 129,00 kuna

- - -

Kreativna interpretacija mojih ožujskih dana:

„MAMA, MAMA!!! IMAM POKLON ZA TEBE!“ - uzbuđeno viče Nemajkin Najdraži Dečko trčeći s rukama iza leđa. Po putu mu poklon ispadne. Ponovo ga kompletira i stane preda mnom ozarenog lica.

Nemajka oduševljeno: „Imaš poklon za mene? Daj da vidim! Baš se veselim!“

S posebnim sjajem u očima, Najdraži Dečko mi servira smotuljak toaletnog papira.

Otvorim ga… „Šokirana“ se pokušam sabrati da me ne otkrije sablažnjeni izraz lica.

„Ljubavi… poklonio si mi… govance?“ - nježno upitam.

„JESAM MAMA! Ti jako voliš govna od mene i seke! Stavio sam ti i cvjetić da ti lijepo miriši! ROZI!“ - veselo mi objasni.

„… …Hvala ti ljubavi… baš lijepo od tebe… jako lijepi poklon…“ - stojim zbunjena i fejk osmijehom se trudim reagirati nerazočarano.

Bilo je situacija kada Najdraži Klinci nisu mogli kakiti danima - od previše čokolade u kući, koju sam kupila primarno za sebe (sekundarno za podmićivanje Najdražih Klinaca) i zbog koje sam nebrojeno puta slušala prodike Najdražeg Muža „zašto taj nezdravi šećer i mast držim u kući!?!“. Kada su se konačno pošteno israli, ova Nemajka je slavila to ništa manje nego što bi osvojeni jackpot na lutriji. Radosno sam i sve „zainteresirane za razvoj situacije“ vizualno obavijestila fotodokumentacijom raznih boja i tekstura. Najdraži Dečko je moje oduševljenje zapamtio i zaključio da je govno za svoju voljenu Nemajku sasvim prikladan poklon.

„Srećo… a tko ti je obrisao guzu?“ - pitam u nadi da je Najdraži Muž sudjelovao u ovoj spaćk… radosnoj aktivnosti. „SAM SAM MAMA! SAM!“ - ponosno ustvrdi. O majko mila… „Idemo u kupaonu?“ - „Može!“. Po putu se poskliznem na komadićak govanca koje mu je u fazi predavanja poklona ispalo na pod. Sad imam govancima usranu papuču, pod, „miomirisni“ wc poklon papir koji ne smijem bacit (dok me gleda) i gaće Najdražeg Dečka koji je odlučio vježbati samostalnost pa govno većim dijelom razmazao po cijeloj nozi.

- - -

Dok smo Najdraži Dečko i ja rješavali usranu situaciju… Najdraža Curica je flomasterima zazelenila ostatak pire krumpira i razbila svježe kupljenu kutiju sirovih jaja - jedno po jedno - preko stolaca, zajedno s jastucima na pod. Najdraže Pseto je to krenula jezikom lizati. Ja viknula, pseto skočila i u pokušaju bijega balavi bjelanjak razmazala po kauču.

Vičem Najdražem Mužu da obuče svježe otuširanog Najdražeg Dečka dok ja rješavam jajima usranu situaciju a on gologuz trči po kući.

Najdraži Muž: „Dođi da te obučem.“

Najdraži Dečko: „NEEEEEEĆUUU!!!“ - U igri ga rukom opali po vrhu glave: „Au!-Au!-Au! Bubi me ruka! Tata imaš pikavu glavu!!!“

Najdraži Muž: „Svježe sam se ošišao, što si me išao lupati po glavi, tko ti kriv.“

Najdraži Dečko mu bezgaćno prdne.

Smijem se, dok kuhinjsko podno grijanje neprimjetno peče jaja koja sve teže odljepljujem.

- - - 

Najdraži Dečko ljutito doleti u kuhinju: „Mama, mama, pa predugo te čekam da mi doneseš mlijeko i vodu!“

Nemajka: „Ljubavi, a kad si me pitao da ti to donesem?“

Najdraži Dečko: „Nisam nikad. Ali predugo te čekam da mi to doneseš!“

- - -

Riješila sam govna, jaja, mlijeko i vodu, pa pokleknula na podu sobe Najdražih klinaca. Suze mi cure niz lice. Nemam više snage.

Najdraža Curica je izvadila SVE, baš SVE što je bilo u njenom ormaru na pod (ponovo!) i kompletnu hrpetinu odjeće, koju sam pomahnitalo nakupovala u količini dovoljnoj za cijelu vrtićku grupu, začinila bebi puderom.

Što točno da sada s tim radim? Da to sve ponovo operem, osušim i ispeglam? Koliko će mi trebati, tjedan dana? Ne dolazi u obzir! Možda to usisam. Moglo je i gore, mogla je umjesto pudera biti i tamno plava Nivea - u životu je važno imati referentnu točku.

Pjevušila je i skakala po toj hrpetini sretnija no ikad. Bijeli prah je ispunio cijelu sobu. Duboko sam uzdahnula, uzela Najdražu Curicu, okrenula se i otišla. Sutra ću.