Kap

Kapi kiše nismo vidjeli od prosinca prošle godine, o snijegu da ni ne govorim. Znam, jer taj dan smo zadnji put vodili ljubav, a tako nešto se ne zaboravlja, za razliku od kiše i lanjskoga snijega. Onda je uslijedilo sušno razdoblje, globalno na razini grada, i privatno na razini naše mikro zajednice. Kažem mikro jer nas je dvoje, a i maleni smo. Tijelo nam je svega par milimetara dugačko, ali ako će nam netko mjeriti i noge onda dosežemo koji centimetar. Živimo u jednom ugodnom stanu, gdje se vlasnici ne brinu previše za prašinu i našu mrežu ispletenu u sva četiri ugla, koja on i ja držimo pod kontrolom.

Taj dan kad je padala kiša, stanovnici našeg doma spustili su rolete, a mi smo se u polumraku odali strastima. Prethodilo je tome višemjesečno zavođenje u obliku sitnih darova, muha i mušica. Došlo je vrijeme da popustim njegovom udvaranju i navali hormona. Nema se što tu puno pričati, sve je bilo brzo gotovo i uskoro smo imali potomke.

Pretpostavljam da znate kako je to s djecom. Nikad se oni ne bi odselili iz roditeljskog doma. Oni bi da ih mama i tata hrane dok ne ostare, ali kod nas to ne ide tako. Namnožilo ih se toliko da smo ih morali poslati u potragu za svojim uglovima, a meni kao mami to je teško palo. Kako će se moja sitna dječica brinuti za sebe? Hoće li preživjeti nemilosrdne korake stanovnika ovog stana? Hoće li znati isplesti svoju mrežu i boriti se s ulovljenim plijenom? Takve brige su me morile mjesecima i izgubila sam seksualni nagon. S vremenom je i on pokazivao sve manji interes za daljnje razmnožavanje.

Dugotrajna suša osjetila se i u stanu. Komaraca, muha i smrdljivih martina bilo je sve manje, čak i u ljeto, njihovo najaktivnije godišnje doba. Rekla bih da smo sigurno izgubili koji miligram na težini zbog prisilne dijete, može biti i od stresa i otuđenja.

Jednog dana slušala sam na radiju o ljubavnim odnosima i kako se na svakoj vezi mora raditi, a partneri trebaju imati zajedničke aktivnosti koje ih oboje vesele. Pitala sam se postoji li nešto više od samog pletenja mreže po cijele dane. Oduvijek me privlačilo pričanje. Mogla bih bez prestanka nešto brbljati, samo da je on imao uši za slušanje. Smislila sam kako ću ga uvući u aktivnost u kojoj ćemo oboje uživati. Samo ću nonšalantno prebirati po tankim ispletenim nitima i uhvatiti ga u mrežu da i on meni priča. Kad je došao red na egzekuciju (mislim na izvršenje plana jer nisam ja bogomoljka da svog dragog dekapitiram), dala sam mu zadatak da nastavi priču. 

Nažalost, ispalo je da se u njemu ne skriva Neruda, a bome ni Shakespeare, jer dočekalo me ovo:

"Ljubavi, ali znaš da ja ne pišem i ne znam pisati, markirao sam sve zadaćnice u školi (pauci ne idu u školu, op. a.). Ni kratki opis tehničkog nacrta ne znam složiti (za naše mreže ne treba ni nacrt ni opis, op. a.) Znači ti si zadala uvod, a ja bih trebao nastaviti priču? Ma nema šanse da složim išta. Znam da bi te to veselilo, ali zar si mislila da moje veliko ime stoji potpisano uz neki nevješti tekst? Nema teorije. Ako nešto i napišem, mora bit pod pseudonimom. Recimo, Andrej Puplin mi je fora, ali taj već postoji. Ivan Horvat ili Janko Janković ne dolazi u obzir. Znam! Neka piše Valsinaj Nabaš. Zvuči kao da ne postoji, a tu je.

Pauci na stropu? Je l' se tako zove priča? Ne? Kako si ono rekla? Kap? Pa Dobriša Cesarić je već opjevao tu kap, zar moramo i mi opet? Ili bi htjela da me strefi srčana kap?

No, ljubavi, OK, probat ću. Ali sad ta obitelj pauka... Mislim, dragi su meni pauci i ne smeta mi paučina, ali pisati o njima? I taj početak kad se referiraš da nije bilo seksa, već sam se zamislio da smo to mi i da mi opet nešto pokušavaš reći. Tako bi to mogli shvatiti i naši prijatelji. Moraš to promijeniti.

S druge strane, i da krenem pisati, na čemu ću pisati? Jesi razmislila o tome? Pa kemijsku olovku ne mogu ni držati u ruci (nozi, op.a.), a svi ozbiljni pisci su tako pisali, ajde, i na pisaćoj mašini isto. E da, to mi se čini fora. Ljubavi, imamo mi pisaću mašinu? Znam, znam da je nemamo. Vjerojatno današnji pisci pišu na mobitelu, ionako je sve otišlo u krivo. Ali ja na tom mobitelu ništa ne vidim, tko zna što će ispasti...

Ovako ćemo. Ja ću to sad lijepo snimiti pa ti prepiši - moderni pristup.

REC / Proba prva. Ljubavi, ali znaš da ja ne pišem (...) I kraj. /

Etogac, baš sam si zadovoljan!"

I što da ja na to kažem? Treba li mu dati još jednu šansu? Ne mislim na pisanje, to je očito gotova priča. Želim li ja s takvim mužjakom i dalje živjeti kad jedino što zna jest govoriti - ne znam. Da ja prepisujem njegove snimke, što mu pada na pamet? Kako je infantilan, Andrej Puplin, odakle mu sad to?! Naslov pauci na stropu? On mene uopće ne sluša! Etogac? Pa tko se tako izražava?! Ipak, priznajem, riječ ljubavi je usavršio, ali ima još toliko toga na čemu moramo raditi. Mislim da mi ne preostaje drugo nego moliti za onu spasonosnu kap kiše da razbudi naše uspavale hormone.