Korana Serdarević: „Stvaranjem Irene Tot napisala sam si prijateljicu“

Iako je Serdarević već imala zapažena i nagrađivana književna ostvarenja, s Irenom Tot po prvi se put poigrala u romanesknom ruhu. Koliko je bila uspješna u tome, govori i to što je jedna od ovogodišnjih finalista  prestižne tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman. 
Kako je reagirala kada je saznala za tu nominaciju, čime se vodila tijekom pisanja svog prvijenca, kako čitatelji reagiraju na njezinu protagonisticu, što još možemo očekivati od nje i mnoge druge zanimljive detalje, otkrila nam je ova perspektivna književnica.

Hoću knjigu: Koliko Vam znači to što ste u finalu tportala za najbolji roman godine s drugim iznimnim autorima? Jeste li se nadali tome? 
Korana Serdarević: Finale tportala mi znači puno, kao što bi svakom autoru značilo koji ima roman prvijenac, a i onima ostalima, vjerujem. To je veliko priznanje žirija, ali i način da knjiga dođe do većeg broja čitatelja. U ovo drugo jako želim vjerovati i tome se uvijek najviše nadam.

HK: Odakle ideja za pisanje „Eksperimenta Irene Tot“? 
K. S.: Irena Tot bila je zamišljena kao lik suprotan svim likovima u zbirci priča „Nema se što učiniti“. Trebala je biti netko tko ne odustaje od ideje da pokuša promijeniti sebe i svoj život. Međutim, u razvoju ideje Irena je preuzela stvar pomalo u svoje ruke – nadrasla je formu kratke priče, pokazala zube, povukla za sobom još mnoštvo likova i napisala roman. 

HK: Kako je izgledao proces pisanja? 
K. S.: Pisala sam dvije godine posvuda i u komadićima, strepila sam od forme i načina kako sve raste, a ja ne vidim cjelinu, ali kad sam konačno uzela sebi tri mjeseca mira od drugih poslova da sve zapisano i smišljeno složim, zaista sam uživala. Napisala sam si prijateljicu.

HK.:U romanu analizirate egzistencijalne probleme brojnih žena u ranim tridesetima. Ako nemamo psa, kuću, dijete, uspješnu karijeru i savršeni profil na društvenim mrežama, hrvatsko nas društvo gleda kao manje vrijedne ili sažalijeva. Zašto je to tako? 
K. S.: Hrvatsko društvo je tradicionalno, a želi biti još tradicionalnije – svakoga dana svjedočimo tome. Međutim, niti mislim da je samo hrvatsko društvo takvo, niti mislim da je netko Irenu gledao kao „manje vrijednu“. Ljudima oko nje jednostavno nije bio jasan njezin izbor jer on zahtijeva jako puno odricanja, hrabrosti, nerazumijevanja i proživljene samoće. Nisu je omalovažavali zbog toga, prije bih rekla da su je sažalijevali. Riječ je konceptu ljudske sreće u očima drugih – jednako muške kao i ženske u ovome slučaju. Lakše je misliti da je sreća neki recept, par imenica, nego produkt vlastitih ispunjenih potencijala, zar ne?

HK: Iznimno ste uspješno i realno opisali Irenina razmišljanja o majčinstvu, o grudima koje nikada nisu „služile svrsi“, o „neiskorištenoj“ maternici i slično. Ipak, unatoč svemu tome, nema se dojam da je Irena depresivna. Jednostavno je realna, a u konačnici i uzima život u svoje ruke i pokreće se. Odakle joj hrabrost? 
K. S.: Irena je svojevrsni mazohist, ona je razlomljena jer ne nalazi odgovore na pitanja koja si sama jako agresivno postavlja. Možda je hrabra jer smatra da će je buntovništvo učiniti drugačijom od drugih, no nekad upada u koprcanje koje je često tragikomično. Naime, Irena se prema stvarima i ljudima jasno određuje, ali teško prepoznaje vlastita obilježja. Ne mogu reći da joj čestitam na hrabrosti što je odbacila i ono dobro što je imala, ali mogu reći da joj nije bilo dosadno i da je svoje odgovore zaista tražila.

HK: Tematizirate i depresiju putem lika Ireninog brata. Je li ona stvarnost današnje mladeži?
K. S.: Nažalost, mislim da jest. Još ne znam u kojeg bih krivca uperila prst, čini se da ih ima toliko, a da oni koje najčešće spominju: internet, društvene mreže, obrazovni sustav, samo prate nešto puno veće, što ne možemo razabrati od brzine kojom se način života u zadnjih 50 godina promijenio. Mladi uglavnom glavinjaju, ali im ne nedostaje „živih susreta“ kao što se voli govoriti, jer eto komuniciraju drukčije, to je tek naš pogled svisoka. Ono što im nedostaje je usmjerenje. Za to, pak, nisu oni krivi.

HK: Koliko je, prema Vašem mišljenju, važno prihvatiti i vanjske i unutarnje promjene koje nam život donosi, a koje razrađujete i u romanu? 
K. S.: Ključno je razlikovati da se neke promjene moraju prihvatiti, a neke pokrenuti. Ne mislim samo na pojedinca, mislim i na društvo u cjelini. Bez promjena stalno bismo stajali na mjestu, što bi nas u konačnici sigurno učinilo ogorčenima. Ako ne, onda bismo umrli od dosade.

HK.: Može li se, prema Vašem mišljenju, odrasla osoba iz temelja promijeniti? 
K. S.: Ne. Temelji su temelji, postavljeni iz različitih izvora i uglova, a potom karakter i obrazovanje određuje silnice kojima se krećemo. Međutim, možemo se promijeniti dovoljno da si učinimo život drukčijim, to sigurno. Dovoljno je osvijestiti svakodnevne radnje, želje, manjak vremena i višak nervoze. Stišati to. Živjeti dublje.

HK: Kakve su reakcije čitatelja na ovaj roman? Javljaju li Vam se s povratnim informacijama? 
K. S.: Reakcije su različite. Velikoj većini roman se sviđa, ali mnogi mi se obraćaju da im objasnim zašto Irena čini ovo, a ne ono, zašto ovako, a ne onako. Mislim da je to izvrsno i da je roman otvorio vrlo važna pitanja kojima se fikcija dokazuje jednako vrijednom kao fakcija. Ako to prihvatite, onda se možete zapitati i zašto vi činite ovo, a ne ono, i što to govori o vama.

HK: Jesu li na pomolu Vaši novi tekstovi? 
K. S.: Izašla mi je nedavno u izdanju Kašmir prometa slikovnica „Kameni div“, ove sam godine bila i jedna od autorica novog udžbenika za hrvatski jezik u gimnazijama, pisala sam i neke nove priče, imam skicu za novi roman, no sve je to sada na čekanju. Umorna sam, moram ovo ljeto prvo malo raditi ništa. Nadam se da ću uspjeti!