Nebojša Radić: „Vrijeme je da i žene postanu junakinje stripa“

Kada u knjižarama krenemo pregledavati stripove, najčešće ćemo pronaći one u kojima su glavni likovi mišićavi superjunaci koji se snagom svog tijela ili svojim intelektom bore protiv zlikovaca. Dakako, manga je ponešto drugačija, no i za jednim i za drugim najčešće kao čitatelji posežu muškarci. Gotovo je da je riječ o svojevrsnom klubu, no tu je situaciju u Hrvatskoj odlučio izmijeniti Nebojša Radić.

Nebojša Radić vlasnik je nakladničke tvrtke Bookglobe, koja je tridesetak godina specijalizirana za objavljivanje stripova, a ujedno i njihov urednik, te po potrebi i prevoditelj. Bookglobe je do sada tiskao oko tri stotine različitih stripova, najviše strip-albuma i grafičkih novela namijenjenih knjižarskoj distribuciji te stotine različitih strip-magazina za distribuciju na kioscima.
Osim toga, na tržište je donio posve drugačije stripove – one u kojima su likovi poznate žene iz naše povijesti i kulture, ali i „obične“ žene koje se bore s uravnoteženjem karijere i privatnog života, traženjem „onog pravog“ u svijetu koji im nije posebno naklonjen, neplodnošću i zadiranjem nimalo umjesnih pitanja u vlastitu intimu, kao i brojne druge, svježe teme.
Kako je uopće zavolio strip, što je sve potrebno da bi nastao takav medij, zašto to već dugo nije samo štivo za djecu, kako vidi ženu u svemu tome i koji su mu planovi za budućnost, otkrio nam je u ugodnom razgovoru.

Bookglobe je jedinstvena izdavačka kuća. Po čemu se ističe na tržištu? 
Bookglobe je prošao gotovo kroz sve vrste i žanrove što ih se u stripu može susresti: objavljivali smo stripove za knjižare i strip-magazine za kioske, tiskali smo dječje stripove i grafičke novele za odrasle, povijesne i pustolovne stripove, vesterne i krimiće, fantastiku i znanstvenu fantastiku, super-herojske i komične stripove. Do sad se jedino nisam upuštao u objavljivanje japanskih mangi. Dobar dio opusa stripova namijenjenih knjižarama do sad su zauzimali stripovi franko-belgijskog podrijetla, naročito klasičnih i popularnih strip serijala što su objavljivani u kultnim časopisima Tintin, Pilote, Spirou ili Pif Gadget u periodu od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća.
Pretpostavljam da najšire čitateljstvo za većinu naslova nije čulo, no većina ih zasigurno zna kultnog Garfielda, Asterixa, Lucky Lukea, Blueberryja ili Corta Maltesea. Ovi stripovi još uvijek su izuzetno popularni u našoj regiji, ponajviše zato jer je većina čitatelja stripa starije generacije, odrastali su u sedamdesetim, osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, pa su im ti naslovi bili dostupni kroz cijeli niz popularnih strip-magazina.
Cijelo sam vrijeme tragao za kvalitetnim stripovima domaćih autora, kojih ima mnogo, no – posve razumljivo – koncentrirani su na inozemne izdavače koji im mogu ponuditi znatno bolje uvjete suradnje. Objavio sam gotovo cijeli opus briljantnog Milana Trenca (ostao sam mu dužan tiskati kultnog Milana Blentona), popularne novinske stripove Nike Baruna, i nekoliko debitantskih naslova stripaša kao što su Dinko Kumanović, Dario Kukić, Robert Solanović, Miljenko Horvatić, Maks Šimić i Hrvoje Ružić, od kojih je većina kasnije postigla zavidne karijere u stripu ili srodnim djelatnostima.

Kako je počelo Vaše zanimanje za strip? 
Zanimanje za strip počelo je, kao i zanimanje najvećeg broja stripofila i bibliofila, u ranom djetinjstvu. Kao klinac, još u vrtiću, zakačio sam se za najbolju strip reviju ikad kreiranu na području bivše države, Panoramu, koja je objavljivala stripove kao što su Umpah Pah, Karl Viking, Lucky Luke (tada se zvao Talični Tom), Đoka Kraka, Gil Jourdan, Daleki planet, Bernard Prince i brdo drugih naslova u tjednim nastavcima po stranicu ili dvije. Taj spoj sličica i teksta s kontinuiranom naracijom, za razliku od slikovnica gdje tek jedna ilustracija prati mnogo više teksta, bila mi je čarobna i okupirala me po cijele dane. Istovremeno, instinktivno sam učio posve nov vizualni jezik, drugačiji način pripovijedanja.
Nakon što sam se zakačio za strip, postepeno sam se počeo ozbiljnije zanimati za književnost i film, poslije i za kazalište i glazbu (spadam u povlaštenu generaciju koja je imala sreće adolescenciju proživjeti u jeku punka koji mi je prvi demonstrirao kako ne moraš imati trideset godina umjetničkih škola na grbi, niti Les Paul gitaru od nekoliko tisućica dolara da se možeš zvati umjetnikom, dovoljno je da imaš nešto za reći i spreman si se derati u lice svijetu), a moji su interesi skakali kroz sve ove medije tako da me u nekom trenutku više privlačio jedan, potom neki drugi sve dok, u konačnici, nisam posve izgubio osjećaj „granica” među njima

Počeli ste objavljivati stripove kakve se ne nalazi često, napose ne u hrvatskim prijevodima, a to su oni u kojima su junakinje žene i njihovi svakodnevni problemi. Što Vas je potaknulo na to? 
Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, razmišljao sam kao dijete, rasuđivao sam kao dijete. Kad sam postao zrelim čovjekom, odbacio sam što je djetinje.
Strip već dugo nije tek štivo za djecu i mlade ili samo razbibriga, već se transformirao u samodostatna, sveobuhvatan i zaokružen mediji koji je odrastao i dosegnuo punu zrelost. Može, kao i bilo koja druga umjetnička forma, zabaviti, potresti, zainteresirati, zaintrigirati i progovoriti o svim najkompleksnijim temama, portretirati najsloženije emocije.
Primjerice, Idealni muškarac je strip o usamljenosti mlade žene u suvremenom svijetu, ali lepršava naracija i šarmantan, stiliziran crtež melankoličnu temu čini prijemčivom.
Protagonistica stripa Nikad ništa ne ide po planu je mlada žena koja očajnički želi dijete, ali je istodobno i živopisna šašavica koja se s brojnim nedaćama i problemima suočava svojim otkačenim smislom za humor. Zar nema takvih žena u stvarnom životu? Scenaristica Lucile Gorce svoja je iskustva i mnoštvo konfliktnih emocija prelila u dirljiv i duhovit strip otkrivajući čitateljima, zahvaljujući fantastičnom stiliziranom crtežu Emme Tissiere, mnoštvo detalja vezanih za borbu s neplodnošću mladog bračnog para o kojima većina nas nikad ne mora razmišljati.
Marylin Monroe je najveća filmska zvijezda svog vremena, ali Holivudski lažljivac nam, bolje nego sve njezine biografije, otkriva tragičnu dubinu njezine depresije zbog spoznaje da je filmski svijet nikad neće priznati kao ženu i glumicu koja ju je – u konačnici – stajala života. Film koji je trebao postati draguljem u kruni klasičnog Hollywooda pretvorio se sklopom tragičnih okolnosti u njegov rekvijem.

Kako su reagirali ljubitelji stripa? 
Oni koje sebe drže ljubiteljima stripa u nas uopće nisu reagirali na ova izdanja jer se ona naprosto nalaze van njihova registra. Očekivati od njih da pročitaju grafičke novele poput Praškog puča, Lažnih lica, Holivudskog lažljivca, Idealnog muškarca ili Nikad ništa ne ide po planu je isto kao od daltonista koji ne razaznaje zelenu boju očekivati da hitro starta na semaforu.
Ne mogu reći da sam posebno razočaran ili da me to brine. Nisam te naslove tiskao za stripaše koje dobro znam, i za koje je teško očekivati da će – u moru naslova koji se danas nudi – pokazati zanimanje za teme koje im inače u životu ništa ne znače, već za neku drugu skupinu, o kojoj ne znam baš ništa, ali se iskreno nadam da negdje u Hrvatskoj ipak postoji.

Kakva je ta čitateljska publika stripa u Hrvatskoj?  
Čitateljska publika za strip je malobrojna i stara do te mjere da ih sve znamo poimence (nije daleko od istine!), a kad netko od njih premine – jer smo svi mi već u takvim godinama kad je to realistična mogućnost – nama promet padne za pedeset posto.

Kako izgleda proces izrade jednog stripa?
Nastanak stripa jednako je uzbudljiv, zabavan i mukotrpan, uzbudljiv i obeshrabrujući, ekstatičan i  konfuzan koliko i rad na bilo kojem drugom kreativnom djelu.
Scenarij za strip se – uglavnom – sastoji od opisa onoga što bi trebalo biti nacrtano u svakom kadru (sličici) na svakoj stranici stripa te od dijaloga nacrtanih likova koji će biti uneseni u bijele neiscrtane prostore („oblačiće”) predviđene za unos teksta. Scenarij potom dospijeva u ruke vizualnih kreatora. Ponekad sve u stripu, od temeljnih skica do konačnog upisa teksta, realizira jedan autor, a ponekad je taj posao podijeljen u faze koje odrađuju specijalisti. U prvoj fazi crtač olovkom izvodi crtež. On je taj koji daje konačno obličje likovima, mizansceni, radnji, akciji i lokaciji „oblačića” u koje će biti smješten tekst dijaloga.
Nakon crtanja olovkom slijedi faza tuširanja ili iscrtavanja tušem ili tintom koji vjerno slijedi crtež olovke te ga obogaćuje sjenčanjem i drugim tehnikama crtnja tušem. Bojenje stripa obavlja se ručno, različitim slikarskim tehnikama i metodama ili se strip skenira, računalno obradi te se bojenje obavlja virtualno, uz pomoć različitih programa za crtanje i bojenje.
Radi se o vrlo delikatnoj, zahtjevnoj i kompleksnoj kolaboraciji koji traži sofisticiranu suradnju među svim sudionicima kako bi rezultat bio kvalitetan. Doda li se tome vrijeme potrebno za izradu scenarija, korekcije i promijene koje nastaju tijekom samog crtanja stripa, vrijeme potrebno za uredničku i lektorsku kontrolu te korekcije, tisak i uvez naslova, može se reći kako je za realizaciju klasičnog europskog strip-albuma potrebno gotovo pola godine.

Je li cijena stripa previsoka ili odražava uložen trud? 
Treba znati da proizvodnju stripa u boji, na kvalitetnom papiru, ne treba uspoređivati s tiskanjem knjiga već s produkcijom luksuznih monografija. Dok se knjige tiskaju na relativno jeftinijem papiru koji nije pogodna za kolor otiske i na strojevima koji ne moraju biti niti približno sofisticirani koliko to moraju biti oni za tisak u boji, strip je uvijek tiskan na papiru izuzetne kvalitete kao bi se slike mogle kvalitetno reproducirati. Podrazumijeva se da je cijena takvog papira, koji je posebno tretiran u proizvodnji, značajno veća od papira na kojem se tiskaju ostale knjige. Uzme li se u obzir da je strip i formatom značajno veći od standardnih knjiga, kako bi se detalji crteža bolje vidjeli, jasno je da pedesetak stranica papira potrebnog za izradu stripa stoji znatno više od papira potrebnog za otisnuti knjigu od tristotinjak stana.
Također, strip iziskuje višestruko više vremena za tiskanje te značajno veću potrošnju skupog repro-materijala. Svaka stranica stripa kroz tiskarski stroj prolazi više puta budući se svaka od četiri osnovne boje, a uz njih i crna, uz pomoć kojih se realizira kolorirani strip na papir nanosi zasebno. Kupac u knjižari nikad ne dvoji oko više cijene monografskog izdanja u boji u odnosu na klasičnu knjigu jer mu je odmah jasno da je monografiju značajno skuplje proizvesti, ali ne razmišlja o tome da svaki kvalitetno tiskan strip iziskuje troškove ravne troškovima realizacije bilo kojeg monografskog izdanja.

Zašto se smatra da je strip „za muškarce“? 
Strip se ne razlikuje od ostalih područja ljudskih aktivnosti kad su predrasude u pitanju. Gotovo nije bilo niti jedne kroz povijest u kojoj ženi nije bila namijenjena tek uloga „družice”. Žena je tisućljećima bila „dekoracija” muškarcu. Jednako je u stripu, filmu, literaturi, teatru. Tarzan je imao svoju Jane, Flash Gordon je imao Dale Arden, a Rip Kirby ljupku Honey Dorian…
Objašnjenje, ne i opravdanje, se može tražiti u podrijetlu stripa koji je proistekao iz pustolovne literature s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, razdoblja industrijske revolucije. To je lako štivo, raznoliko, brzo kreirano, jeftino i dostupno, bilo namijenjeno razonodi, ali još više od toga kraćenju vremena koje su radnici provodili putujući (ponajprije vlakovima) od svog doma do radnog mjesta i nazad. Kako su radnici pretežito bili muškarci, tako je i popularna literatura prije svega bila namijenjena ispunjavanju njihovih najintimnijih maštarija o drugačijem i uzbudljivom životu začinjenom avanturama i lijepim ženama bez vlastite volje koje se pokoravaju svakoj muškoj želji. Strip, formiran na takvim temeljima, teško je mogao krenuti alternativnim putevima te je, također, odigrao groznu ulogu u ojačavanju fiksiranih spolnih stereotipova vremena.
Prirodno je zapitati se zašto bi žene trebale uživati u čitanju štiva u kojima im je namijenjena zanemarujuća i ponižavajuća uloga. Podrazumijeva se da su s prezirom, punim pravom, odbacivale stripove (literaturu, film ili bilo što drugo) koji su ih tako priprosto definirali i kategorizirali. Žene su se svojevoljno izopćile iz stripa, kao čitateljice, zato što su već bile izopćene iz njega kao relevantne i ravnopravne protagonistice.


Postoji li ipak u posljednjih nekoliko godina vidljiv napredak u stvaranju ženskih likova stripa?
Treba ipak istaknuti da se američki super-herojski strip, barem djelomično, lišio takvih stereotipova znatno prije nego li drugi žanrovi stripa. Vjerojatno zato što su feminističke ideje ranije zaživjele u Sjedinjenim Državama. Psiholog i izumitelj William Moulton Marston kreirao je za djevojke i djevojčice, 1941. godine, lik Wonder Woman kao uzor neovisne žene ravnopravne – čak superiorne – svakom muškarcu. Catwoman se pojavila godinu dana ranije, no njoj su autori Kane i Finger namijenili ambivalentnu ulogu femme fatale, „prijateljske neprijateljice”, borcu za pravdu Batmanu, dok joj je istinska funkcija bila da zainteresira žensko čitateljstvo za strip o „mračnom vitezu” kako bi on postao još komercijalniji. Marstonova Wonder Woman imala je, za razliku od Catwoman, primarno edukacijsku ulogu usmjerenu mladim ženama. „Iskreno, Wonder Woman je psihološka propaganda za novi tip žene koja bi, vjerujem, trebala vladati svijetom”, zapisao je. Danas, malo pomalo, njegove se ideje konačno ostvaruju. Ne samo da je značajno povećao broj naslova koji se obraća čitateljica nego je, konačno, porastao i broj autorica koje se lakše probijaju u industriji kojom su cijelo stoljeće dominirali muškarci.

Što nam dalje priprema Bookglobe? Što nam stiže u svijet hrvatskog stripa? 
Pandemija je praktički slomila nakladništvo, barem kad su u pitanju manji nakladnici čije poslovanje je ovisilo o djelovanju u komercijalnim uvjetima, a ne o državnim potporama Ministarstva kulture ili specijaliziranim nišama starijih dobrostojećih kupaca koji, kupujući „nostalgične” naslove u luksuznim izdanjima, zapravo uzalud nastoje kupiti onu nevinu i uzbudljivu emociju koji su imali kad su te i slične naslove čitali u mladosti.
Sve to je pomalo iznenađujuće, uzme li se u obzir kako je golem broj ljudi zbog pandemije mjesecima samo sjedio doma u izolaciji. Čovjek bi očekivao da će barem dio njih malo vremena posvetiti čitanju knjiga ili stripova.
Bude li sve u redu, planiram početi objavljivati sabrana djela neukrotive i veličanstvene francuske autorice Claire Bretécher koja je preminula ove godine, stripovane biografije legende bluesa Janis Joplin, plesačice Isadore Duncan, operne dive Marie Callas, spisateljice Anaïs Nin, prve nepatvorene globalne superzvijezde Josephine Baker, slikara Pabla Picassa, grafičku novelu o borbi Williama Moultona Marstona da zaštiti strip od cenzure, adaptaciju Homerove Odiseje i brojne druge.