Nuuna natječaj kratke priče

Što biste uradili da u tramvaju shvatite da je čovjek koji sjedi u blizini vas mrtav? Ispustili vrisak, potrčali do vozača, zvali hitnu, policiju ili samo šutke izišli na sljedećoj stanici koja je zapravo vaša stanica odredišta? Vidite, naša Janja je ova posljednja vrsta ljudi. 

Prvo pitanje koje si postavljamo, vjerojatno, je kako ona zna da je taj čovjek mrtav? Janja je jedna od onih koja je vidjela smrti više nego većina nas,… više se nagledala smrti nego života. Njezin dragi deda bio je grobar te samim time donekle razlog Janjinog života bili su smrti drugih ljudi. Hvala Bogu, to je biznis koji, za vijeke ljudi, umrijeti neće. Kako bismo bolje razumjeli takvu vrstu života, uzet ćemo za primjer Janjin dvanaesti rođendan. Kao većina djevojčica tih godina želja da se uklopi među društvo sve je više rasla, a njezino društvo te godine bijaše opsjednuto patikama. To naravno nisu bile obične patike, već neke s posebnom većom petom i velikim jezicima koji se namjerno nisu vezali već bi onako visjeli kao kod nekih pasa. Za rođendan je Janja poželjela te patika, no roditelji zbog nedostatka vremena, nisu mogli Janju odvesti da ih isproba niti da joj ih kupe. A, kao svaki deda čim čuje za kakvu potrebu svojih unuka, uskače kako bi je ispunio. Tako je ispalo da na dan njezina rođendana dok usput u mrtvačkim kolima bude vozio mrtvaca do pogrebne kuće, svratit će u trgovinu i na brzinu obaviti kupnju. Toliko je brzo prošlo probavanje, ogledavanje patika i samo plaćanje. Janja je u svojim rukama držala kutiju s patikama i povremeno pogledavala u nju, a svaki put sa još više čežnje i divljenja. Našoj Janji to je bio jedan od najsretnijih dana u dotadašnjem životu, a njezin deda postao je spasitelj. Daljnja vožnja do pogrebne kuće s mrtvacem, u tom trenutku, bila je jedna od njezinih najsretnijih vožnji. Toliko je i sam svemir shvaćao pa su i na radiju puštali vesele pjesme, koje je Janja krenula pjevati što je jače mogla. Normala nekih ljudi je najveći strah drugih. Janjina normala daleko je, pretpostavljam, od naših. S vremenom, shvaćala je ona kako se njezin život razlikuje od naših no neke stvari nije željela niti znala kako promijeniti. 

***

Kada bi ugledala bilo kakvog čovjeka proučavala bi njegov izgled, od boje kože i usana, pomjeranja prsnog koša dok diše, mikro pomicanja bilo kojih udova i na kraju opuštenost zjenica. Janja je već dugo iskusni korisnik tramvajskih usluga i pronašla je da upravo tu može najbolje promatrati ljude. Od velikog značaja za njezinu istančanu ekspertizu u tom području, imali su putnici-spavači. U samim početcima nije ni njoj, osobi koja je vidjela oko stotinjak mrtvaca bilo to u prolazu ili iza leđa u mrtvačkim kolima ili pak u otvorenom lijesu, bilo lagano dokučiti spavaju li neki ili su stvarno mrtvi. Ponekada je to mala granica. Znala je da šanse nisu velike da se takav slučaj dogodi no nije je škodilo da usavrši svoju sposobnost dokučivanja koliko je osoba blizu smrti. Nikad ne znaš što ti sve u životu može zatrebati. A, kad bolje razmislite, znati tko je oko vas mrtvac, nije toliko loša stvar. Janja je predana u svakom dijelu svog života, bio to posao ili … posao. Shvativši da bi se morala voziti tramvajima u što ranijim satima ili što kasnijim satima kako bi ima prilike što češće vidjeti putnike-spavače, napravila si je program. Svako jutro će što ranije ići na posao. Tko rano rani, dvije sreće grabi. Firma u kojoj je radila dopuštala je raniji dolazak do 30 minuta te cijenila sve koji iskažu takav entuzijazam. A, nakon završetka posla će jesti u obližnjih restoranima te nakon toga odlaziti u teretanu dva dana u tjednu koja je bila pet kilometara udaljena od firme, a u ostalim slučajevima u knjižnicu koja je bila udaljena devet kilometara. U svim tim situacijama, bit je bila uživati, opustiti se i dati si što više vremena kako bi što kasnije išla na tramvaj. Janja je uspjela u onome u čemu mnogi ne uspijevamo, našla je zen u svom životu. Dok svi trčimo na tramvaje, Janja je čekala posljednje, ona ih je propuštala. Budila je se i prije same zore nekad, sama od sebe. Te dane bi stizala, čak dva-tri puta proći svoju tramvajsku rutu od njezina doma do posla, jer je imala još dosta vremena. Taj program je uistinu pospješio i ubrzao Janjin razvitak ove sposobnosti. Iako, Janja već odavno nije pričala nikome o svom životu pa tako ne i o novoj sposobnosti i programu, na Janjini se vidjela promjena. Bilo je to samopouzdanje, kada savladamo nešto, kada i mi sami prepoznamo da se razvijamo i rastemo kao osoba. Male stvari čine velike promjene i male stvari čine naše živote ljepšima. One donose radost. Ono što je Janji donijela ova sposobnost je ono što svi priželjkujemo kada se odvažimo na nešto nama bitno. No, ipak novo se pitanje postavlja zašto je našoj Janji to bilo bitno?

***

Što jest, jest Janjin život nije uobičajen. Ali, ni ona ne bi tek tako krenula razvijati ovu posebnu sposobnost i sa toliko motivacije. S mnogo tuge moram prenijeti da je iz Janjinog života prije već nekoliko godina, otišao njezin deda – spasitelj i grobar. Nažalost, na putu do pogrebne kuće u mrtvačkim kolima s mrtvacem, nepoznatim razlogom pronađen je zabijen u ogradu. Mnogi su tada pričali da je mrtvac kojeg je prevozio zbog nesreće dva puta mrtviji. Ova izjava postala je sastavni dio malog razgovara među ostalim grobarima. Janjin deda je svojim zadnjim činom, možda i bez namjere, ovjekovječio se i postao besmrtan. Ipak ova nesreća je teško pala Janji pa i ostatku obitelji. Janjina obitelj više nije bila bliska sa smrti. Biznis njenog dede, nitko od članova nije ni pomišljao naslijediti. Janjin život nije više bio toliko ispunjen smrću. Pomislila je kako će sada napokon živjeti normalnim životom. Kako to biva, ponekad ne shvaćamo sami sebe. Ne shvaćamo što je bio izvor naše sreće i radosti. Ne možemo razumjeti da ne možemo živjeti svoj život na način kojim ga žive drugi. Razdoblje u kojem je Janja pokušala živjeti normalnim životom trajalo je godinu i pol. Nikada prije nije bila toliko isprazna i bezlična osoba. To nije bila Janja koja je mogla u trenutcima gdje se kako neki vjeruju duša mrtvaca spaja s rajem ili paklom, pjevati svim glasom na vesele pjesme ili čak ponekada osmišljavajući koreografiju uz sve to. Ona je postala beživotna. Smrt je ono što nas čini živima. A, za Janju to je bila još veća istina. Njezina normala je bila sačinjena od priče o mrtvima, vožnje sa mrtvacima i zatvaranja ljesova. Našu normalu oblikuje okolina u kojoj odrastamo. Mnogi od nas, ne mogu izabrati tu okolinu. Ni naša Janja nije mogla izabrati. Upravo zbog toga, ona je naša. 

S vremenom Janja je shvatila da više neće živjeti onako kako ostali tvrde da je pravilno.

***

 Znala je kako bi bilo čudno da odlazi na sprovode nepoznatih ljudi. Na njezinu žalost, nije imala velik krug poznanika, a pogotovo ne onih u godinama. Da, smrt ne bira po godinama, ali ipak vjerojatnost je veća sa odmaklom dobi. Već je bilo kasno da ode u forenzičare ili tako neka bliska smrti zanimanja pa je bila u potražnji za nekim načinom da se približi smrti. U tramvajskoj vožnji jednog ugodnog dana shvatila je svoju misiju. Ta vožnja tramvajem joj se urezala u sjećanje poput one sa dvanaestog rođendana. Janja je opet imala život u svojim rukama. Rijetki od nas imaju priliku živjeti onako kako to mi želimo, ali kad bi nam se ponudila – bismo li je zaista iskoristili? Janja ju je iskoristila i nije požalila. Misija je bila upravo opisani proces uočavanja znakova smrti tijekom tramvajskih vožnji. Janja nije tražila mrtvaca, tražila je smrt. 

I tako u drugoj po redu, jutarnjoj vožnji tramvajem na svoj trideset i prvi rođendan Janja se prisjećala svog dede, svih dogodovština s mrtvačkim kolima i ljesovima. Mnogi od nas, za svoje rođendane pomisle kako im se smrt bliži. Janja je generalno bila u iščekivanju smrti, dakako ne svoje. No, taj dan nije imala velike nade da će ju detektirat. Odradila je svoju rutinu, za večeru u obližnjem restoranu svoje firme naručila je i kolač sa višnjama kao neki način proslave svog rođendana. Nekim čudom ta večer je krenula drugim smjerom kada ju je prepoznala kolegica sa posla i pozvala u obližnji bar na organizirani događaj kušanja vina. Bez obzira koliko je Janja izričita bila u govorenju ne, kolegica je inzistirala kao da joj o tome život ovisi. Nakon par minuta, koje su bile vječnost za Janju, pristala je ići. Bar je bio doista lijepo uređen i imao je ugođaj koji se čak i Janji sviđao. Ljudi nije bilo previše za prostor bara. Od ljudi, konobara do vina, sve je odgovaralo ugođaju prostora. Janja je pomislila kako od sada ima još jedno mjesto gdje može doći nakon posla i uživati koliko može. No, samo što je Janja uzimala prvu čašu vina za degustaciju, pogled joj se susreo sa jednim muškarcem koji je stajao ispred nje. Janja iako pod prigušenim svjetlima primijetila je kako muškarac izgleda jako blijedo te kako mu se pokreti, a i količina treptanja vidno usporavala. Samo što joj je pomisao ušla u glavu, muškarac je pao na stol s degustacijskim primjercima vina. Zvuk pucanja nekih čaša, a padanja drugih i uz to prolijevanje tamnijih i svjetlijih crvenih nijansi vina označili su kraj života ovog muškarca, a i kraj ovog događaja. Čim je se to dogodilo, par ljudi je prišlo pružiti prvu pomoć, a neki su krenuli zvati hitnu. Dok je jedan čovjek, koji je izgledao kao gazda ili dio osoblja više razine pokušavao spriječiti paniku. Naša Janja je imala osjećaj da ovom muškarcu spasa nema. Bilo joj ga je žao, ali uspjela je vidjeti smrt na sebi neočekivanom mjestu i na neočekivan dan. Tako je morala ostati još dva sata u baru bez da je uopće degustirala vino, jer kao i svi morala je biti ispitana od policije. Ispitivanje je prošlo bez ikakvih problema te se zaputila sa kolegicom napokon na svjež zrak. Uz malo ćaskanja, kolegica potresena onime što je vidjela, odlučila je se ne previše zadržavati i otići doma. Janja shvativši da ne mora više čekati kasne tramvaje, uskočila je u prvi koji je stigao. 

Čim je ušla sjela je na suprotnu stranu i pogledala kroz prozor te pomišljala koliko je neočekivan život, a i smrt. Još mnoge misli su joj se krenule motati glavom i vrijeme je prolazilo nekako brzo, ali sve je isparilo kada je pogledala u drugu stranu. Na drugoj strani je vidjela kako se smrt spušta na čovjeka koji sjedi nasuprot njoj u tramvaju. Svi znakovi smrti, još jednom u ovoj noći su se događali pred njoj. Ovaj put je svjetlost bila još bolja. I tako samo što je Janja to sve vidjela, njezina stanica je bila prozvana. I ona je izišla iz tramvaja kao što uvijek radi, ali ovaj put sa osjećajem nevjerojatne ispunjenosti. Janji nedostaje smrt i po prvi put nakon mnogo vremena vidjela ju je čak dva puta. Uspješno ju je detektirala. Isplatio joj se trud vježbanja te sposobnosti, ali i prihvaćane same sebe. Ma koliko god za ostale bila čudna, Janja je uspjela. A, uspijevamo li i mi? 

Autorica ilustracija: Josipa Hromin