Image alt text

Želja za nas

12.3.2026.

Piše: Antonela Janeš

Bilo je to, sada već davne 2019. godine, kada sam započela svoj prvi studentski posao na jednoj televizijskoj kući. Zaposlila sam se na porti te je moj posao bio dočekivanje glumaca, pjevača, pisaca, političara te mnogih drugih ljudi iz svijeta poznatih i slavnih. Tim zaposlenjem otvorile su mi se mnoge mogućnosti koje sam kasnije jako dobro iskoristila. Također, ostvarili su mi se mnogi snovi poput onih da upoznam svoje omiljene glumce, glumice te voditelje koje sam kao djevojčica mogla samo gledati preko televizijskih ekrana i diviti im se. Ona mala djevojčica, rođena 1996. godine, nije mogla ni slutiti što će joj sve sa sobom donijeti studentski posao koji je čeka kada naraste. 


Jednog prosinačkog jutra zazvonio mi je telefon. Moram priznati kako nisam očekivala nikakav poziv, no kada sam začula zvono na telefonu, cijelim tijelom prožeo me onaj osjećaj kao da će se nešto sudbonosno dogoditi. Kada sam podigla slušalicu, s druge strane čula sam glas tadašnjeg sestrinog dečka koji mi je ponudio studentski posao na televiziji. Riječima ne mogu opisati koji sam šok i nevjericu doživjela, a istovremeno uzbuđenje i sreću! Premda mi se sve što sam tada čula s druge strane telefona činilo nadrealnim i nestvarnim, pozorno sam upijala svaku riječ te pratila upute da znam što mi je dalje činiti. Tjedan dana nakon tog poziva počela sam raditi. Riječima ne mogu opisati kako sam se tada osjećala. Upijala sam svaki trenutak, upoznavala i pomno proučavala svaku ciglu zgrade, upoznavala ljude te velikim, znatiželjnim očima gledala sve što se oko mene događa. Već prvoga dana ostala sam prekovremeno od velike želje da taj osjećaj nikada ne prestane. Mjesto moga rada bila je porta te sam morala biti u toku sa svime što se događa, no to mi nije predstavljalo nikakav problem i u svakoj sekundi sam uživala. Također, posao na tom radnom mjestu nosio je veliku dozu odgovornosti naglasimo li da se radi o velikoj televizijskoj kući gdje je dotok ljudi na dnevnoj bazi popriličan. Tako su tekli moji prvi dani. Svaki dan bio je nov izazov, novo putovanje u pustolovinu. Bilo je tu pregršt anegdota koje su se izmjenjivale iz sata u sat. Ono što je bilo interesantno je to što se tik uz prostor portirnice nalazio automat s raznim kavama i mliječnim napitcima koje su djelatnici s užitkom svakoga dana ispijali. Djelatnici su se na tom aparatu izmjenjivali kao na traci. Mnogi su u tom aparatu tražili utjehu u vidu kakaa koji će ih smiriti baš kao što smiruje djecu prije noćnog spavanja. Drugi su tražili energiju u obliku kave jer im je prethodila besana noć, a neki su jednostavno htjeli skratiti vrijeme na poslu te uz čašicu razgovora i pljuge privesti još jedan dan kraju. No, među svim tim ljudima, isticao se jedan markantan, stasit dečko u plavoj kuti. Za razliku od mnogih drugih djelatnika koji bi došli, uzeli traženi napitak i otišli, on je uvijek za sobom ostavljao trag. Taj trag bila je energija koja je za njim ostajala jer je uvijek zračio pozitivom, a iz očiju su mu frcale iskre koje su bile dokaz njegove čiste duše. Bio je to dečko čije ime neću otkriti, ali ostat će vječno zapisano u mome srcu. Zanimljivost je u tome kako smo se nas dvoje oduvijek lijepo pozdravljali i kao slučajno jedno drugome upućivali pogled ispod obrva, ali dugo je vremena prošlo do naše prve prave konverzacije. Tako je vrijeme teklo, ja sam svaki dan živjela za tren kada ću u mnoštvu ljudi koji cirkuliraju firmom, ugledati upravo njega. Dani su prolazili, svaki dan naizgled isti, a opet toliko različit. Nakon nekoliko mjeseci dobila sam premještaj s porte na odjel računovodstva i financija gdje je tada nedostajalo osoblja, a kako sam se ja i više nego iskazala da sam okretna, brza, sposobna, ponuđeno mi je da dođem pomoći. On je već tada radio na susjednom odjelu. Lagano su nam se putovi opet počeli ispreplitati samo ovog puta točka sastajanja nije bio automat s napitcima već most koji spaja sjeverni i južni dio kata firme. I tako malo po malo, počela su sve češća mahanja kad god se ugledamo na hodniku, počelo je lagano nabacivanje fora s njegove strane, sve češće mi je komplimentirao izgled i, kako on kaže, moj zarazni osmijeh. Čak me bio pozvao na jedan festival na kojem je on jedan od glavnih volontera. Bila mi je čast odazvati se, naročito zato što sam ga tada konačno imala prilike vidjeti i u nekom privatnom krugu, u drugačijim i nešto manje formalnim okolnostima u odnosu na one koje pruža poslovni svijet. Sve je išlo nekim svojim lijepim tokom, osjećala sam leptiriće u trbuhu, bila sam poletna, osmijeh mi tih dana nije silazio s lica. Svanuo je dan kada je rukovoditelj odjela na kojem sam tada radila slavio rođendan. Uz sve nas koji smo tada bili djelatnici tog odjela, na rođendansku proslavu također je bio pozvan i on, od milja zvani „dečko u plavoj kuti“. Toga dana, baš kao i djevojka iz romana „Želja za nas“, nosila sam ljubičastu haljinu. Priželjkivala sam tren kada će on proći kroz vrata. Glavom su mi prolazila pitanja: „Hoće li sjesti pored mene?, Hoće li me primijetiti? Hoću li mu biti lijepa? Što li će me pitati? Hoću li mu znati dati pravi odgovor?“ i mnoga druga pitanja koja muče zaljubljenu djevojku. Kada je došao, sve je sjelo na svoje mjesto. Naša komunikacija tekla je fluidno, zajedno smo jeli, pili, pričali, smijali se… Toga dana nastala je i naša prva zajednička fotografija. Ni sama ne znam koliko sam je puta od onda pogledala, koliko sam puta poljubila ekran gledajući tu fotografiju… Koliko sam puta poželjela vratiti se u to vrijeme te ponoviti taj trenutak. No… Poslije svega toga, nastao je period zahlađenja s njegove strane. Riječima ne mogu opisati kako sam se tada osjećala. Kao da sam izgubila jedan dio sebe, a da u suštini ne znam ni kako ni zašto. Na hodnicima me počeo izbjegavati. Od šoka nisam imala snage niti da mu priđem i pitam ga u čemu je problem… Bojala sam se odgovora. Tako su moji tužni dani tekli, a u meni je stalno živjela nada da će se stvari promijeniti te da ćemo opet obnoviti našu prisnost. Tako je i bilo. Jednoga jutra začula sam kako netko kuca na vrata mog ureda. To je bio on. Sjećam se kao da je bilo jučer. Ušao je te sramežljivim glasom pitao bih li htjela prijeći na odjel na kojem on radi. Kako sam tada još uvijek radila kao studentica, mogla sam si dozvoliti taj luksuz da biram na koji odjel ću raditi te sam teoretski ponudu mogla odmah prihvatiti, no život nikad nije crno-bijel. Baš u tom periodu kada mi je stigla njegova primamljiva ponuda, odvijalo se nešto što sam se bojala odbiti. U tim trenutcima, moj tadašnji rukovoditelj davao je sve od sebe da me zaposli kao stalnu djelatnicu te da mi uruči ugovor na neodređeno. Kako sam tada završavala fakultet, bilo mi je od velike važnosti iskoristiti tu priliku te potpisati ugovor za stalno. Stoga je u tom životnom periodu odluka prevagnula na stalno zaposlenje te sam „dečka u plavoj kuti“ morala odbiti. Unatoč tome što sam odbila ponudu, ostali smo u sjajnim odnosima. Moje srce opet je bilo sretno, često smo se družili, provodili smo pauze zajedno, izmjenjivali iskustva, pričali o životno važnim temama, ali i onim koje uveseljavaju čovjekov život. Energija među nama bila je neopisiva. Među nama je vladalo nešto što je riječima gotovo nemoguće opisati. To je „ono nešto“ što zna samo dvoje ljudi između kojih se to odvija. Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da su mi se noge gotovo uvijek oduzele kada god bi on bio u mojoj blizini, koljena bi klecala, a obrazi bi postali rumeniji. Prije no što sam otišla na godišnji odmor, simbolično sam mu poklonila dvije teglice domaćeg, ljutog ajvara za kojeg je netom prije rekao da ga jako voli. Zatim sam otišla na godišnji odmor. Iako se mnogi ljudi vesele godišnjem odmoru, meni je to u tom periodu života bila kazna zato što ga dva tjedna neću ni čuti ni vidjeti. Cijeli godišnji mislila sam na njega, odbrojavala sam dane na kalendaru do našeg novog susreta. Iščekivala sam njegovu poruku barem preko društvene mreže na kojoj smo se tada pratili, no poruka nije došla. Kada sam pitala svoju dragu kolegicu je li pitao za mene ijednom u ta dva tjedna dok me nije bilo, odgovor je nažalost bio negativan. Kada je svanuo dan da se vraćam za Zagreb te da sutradan počinjem raditi, nije bilo sretnije osobe od mene. Znala sam da ću ga vidjeti. No, kada se susret zaista dogodio, za mene je uslijedio hladan tuš. Od radosti i ushićenosti što ga napokon vidim, zaletjela sam mu se u zagrljaj, ali on je ostao skamenjen i ukopan na mjestu. Da me je tada zemlja mogla progutati, učinila bi mi uslugu. Što se dogodilo opet nisam znala, ali ono što sam shvatila je da je opet nastupio hladan period. I tako su se u još nekoliko navrata događale toplo-hladne oscilacije, ali ono što se nikad nije dogodilo jest poljubac, obostrani zagrljaj te veza koju sam toliko priželjkivala te za koju sam vjerovala da će se dogoditi. Kako sam po prirodi vrlo iskrena i izravna osoba, a kako me sve navedeno jako mučilo, jednog dana odlučila sam ga pozvati sa strane da u četiri oka malo porazgovaramo. Tada sam mu rekla sve što me muči, iznijela sam cijelu svoju dušu na stol i molila ga da porazgovaramo otvoreno jer me sav taj naš odnos lagano izjeda. Dok sam pričala sve što mi je na duši, dok sam se pred njime otvarala, plakala sam kao da sutra ne postoji. Tada je iz mene izašlo sve što sam već godinama skupljala u sebi, počevši od dana kada smo se upoznali pa nadalje. Moram priznati kako ni njemu nije bilo svejedno. I njemu su oči zasuzile, no riječi koje je preko svojih usana premostio nisu bile obećavajuće. Priznao je kako je shvatio da ja prema njemu gajim osjećaje, rekao je da i ja njemu značim ali da je on svjestan da u periodu života u kojem se nalazi, nije spreman pružiti mi ono što zaslužujem. Rekao je da je on naprosto takav da se povuče kada vidi da nekome ne može uzvratiti osjećaje. Pokušao me utješiti i ugasiti moje suze, no što je on više govorio, to su se moje suze sve više nizale niz lice. Za kraj razgovora zagrlio me, rekao da mu je naše druženje značilo ali da mi naprosto ništa više od toga dalje ne može priuštiti. Ja sam kroz sve te suze samo uspjela reći kako sam ga oduvijek voljela, uvijek ga branila pred svima, hvalila ga i živjela za njega i naše susrete. Poželjela sam mu sreću te izgovorila one najteže riječi koje nikada nijedna cura ne bi trebala reći a to je „kada dođe trenutak da emocionalno sazreš, želim ti od srca da pronađeš djevojku koja će te voljeti i koju ćeš ti voljeti, djevojku s kojom ćeš se uzajamno nadopunjavati, djevojku kojoj će biti suđeno da bude tvoja kao što to meni očito nikada nije bilo.“. 


Sutradan sam dala otkaz. Odlučila sam otići. Započeti novi život. Otvoriti novo životno poglavlje te okrenuti novu stranicu. Odlučila sam ispisati neku novu, bolju budućnost, a sve loše ostaviti po strani. Pobjegla sam nadajući se da će za mene biti istinita ona „daleko od očiju, daleko od srca“. No, želite li znati istinu? Unatoč svim silama da zaboravim, da krenem dalje, da pružim sebi novu priliku, da upoznam nove ljude, novog „dečka u plavoj kuti“, jedino što je u meni ostalo jest nada da će nam se putevi opet jednog dana ispreplesti. U meni i dalje živi čežnja za njim, za nama… U meni još uvijek tinja jedna jedina želja, želja za nas.  





NEOPHODNI KOLAČIĆI

Ključni su za upotrebu Internet stranice i bez istih stranica nema svoju punu funkcionalnost. Nastavkom surfanja i kupovinom neophodni se kolačići smatraju prihvaćenima. Funckionalni kolačići mogu uključivati kolačiće koji pružaju uslugu koju je korisnik zatražio.

KOLAČIĆI ZA STATISTIKU I ANALITIKU

Prikupljaju se anonimno, ne mogu pratiti aktivnosti korisnika na drugim Internet stranicama i služe za praćenje ponašanja korisnika te u svrhu mjerenja ponašanja publike i sastavljanja izvješća za poboljšanja Internet stranice. Ovi kolačići omogućuju prijenos podataka u treće zemlje, uključujući SAD.

MARKETINŠKI KOLAČIĆI

Upotrebljavaju se za prikazivanje oglasa relevantnih za korisnika i njegove interese. Ovi kolačići također se mogu upotrebljavati za mjerenje učinkovitosti kampanje s kojom je korisnik bio u kontaktu tijekom posjeta Internet stranice. Ovi kolačići omogućuju prijenos podataka u treće zemlje, uključujući SAD.

www.hocuknjigu.hr koristi kolačiće kako bi poboljšao vaše iskustvo, funkcionalnost stranice te Vas informirao o odličnim ponudama.
Više informacija o kolačićima možete pronaći ovdje