Sažetak knjige

Komplet sadrži tri knjige: „Kronika o našem Malom mistu “, „Kronika o Velom mistu“, 1 i 2. dil., a naslovnice i kutiju ilustrirala je i dizajnirala izvanredna Tisja Kljaković Braić . Kronike o našem Malom mistu Malo misto pisac je smjestio na neimenovani otok u blizini Splita, koji nije ni Šolta ni Brač, iako bi mogao biti i jedan i drugi. A mogao bi biti i sasvim treći, daleko od našega mora, a bliži nekim drugim sredozemnim obalama. Premda je napisao priču do srži natopljenu osebujnim lokalnim bojama i mirisima, Miljenko Smoje uspio je stvoriti svijet otvoren posvajanjima, u kojemu će svaki Mediteranac razabrati ponešto od svog iskustva. A oni koji se takvima ne mogu zvati, jer su rođeni odnosno žive sjevernije od sunčanih obala, u toj će insularnoj zajednici napučenoj živopisnim karakterima razabrati dovoljno razloga da dovijeka žale što su na životnoj lutriji izvukli krivu kartu, pa se sada pate u nekome sivom predjelu što ga napučuju suzdržani, dosadni, neupadljivi, smrtno ozbiljni ljudi. Bez Kronike o našem Malom mistu ni Dalmacija ne bi bila tako privlačna i lijepa kao što mi vjerujemo da jest. Jer gdje god se zatekli, mi tražimo rijetke sačuvane tragove Smojina svijeta i – što je najljepše – uspješno ih nalazimo. Ivica Ivanišević Kronika o Velom mistu – prvi dil Teško je reći je li Kronika o Velom mistu storija o nekoliko dramatičnih splitskih desetljeća prerušena u povijest Hajduka ili je, pak, u pitanju priča o mitskome nogometnom klubu zakamuflirana u ozbiljni libar o prošlosti slavnoga grada kojemu, kao što znamo, London nije ni do koljena. Ali koga briga? Prije i poslije svega, posrijedi je knjiga o malim ljudima iz maloga grada, koji će osnovati mali klub. I kako vrijeme bude prolazilo, svi će oni i sve će njihovo rasti. Poneka zasluga za taj čarobni rasplet ide i na dušu odnosno u slavu njihova kroničara. Miljenko Smoje nije stvorio ni Split ni Hajduk, „samo“ ih je opisao kao nitko prije njega, i time stvorio masovnu predodžbu o gradu i klubu, koja se duboko ukorijenila, pa se valja zapitati što bi od grada i kluba do danas preostalo da nije bilo njihova neodoljivog kroničara. Ivica Ivanišević Kronika o Velom mistu – drugi dil „Kara mi se i karat ću se“ nije slobodan prijevod nekog švedskog pornića iz sredine sedamdesetih godina, nego rečenica kojom se scenarist Miljenko Smoje kroz usta svoga Meštra oprostio od televizijske publike u zadnjoj sceni serije. Time je svima dao do znanja kako je pravo na otpor jedno od temeljnih ljudskih prava. Htio nam je poručiti kako se smiješ zvati čovjekom samo dotle dok ne pristaješ na sve laži koje ti pokušavaju prodati. Taj otpor ne mora nužno biti ludo odvažan, končano, nismo baš svi kalibrirani za heroje. Može biti i manje teatralan, bez junačkoga patosa, izrečen sotto voce, ali ga mora biti. Zadnja replika u knjizi glasi, pak, ovako: „Faljen Isus, druže komesaru!“ Ta rečenica ne može se razumjeti drukčije negoli kao nastavak karanja drugim, rugalačkim sredstvima. I ona je lijepo ostarjela u ovih četrdesetak godina, jer ni danas nam ne manjka komesara, samo što se u ovome našem vremenu oni drukčije tituliraju. Ivica Ivanišević