Sažetak knjige

Vjerojatno u povijesti ljudskog duha nije postojala osoba poput Friedricha Nietzschea koja je, gotovo s demonskom strašću, posvjedočila da filozofija nije samo puko područje mišljenja nego, prije svega i iznad svega, način života. Za nj se može reći da nije imao filozofiju, nego da je filozofija imala njega. I ne samo filozofija nego i umjetnost. Njegovo je djelo jedinstvo umjetnosti i filozofije ili, bolje rečeno, pjesništva i filozofije, što ponajviše potvrđuje knjiga Tako je govorio Zaratustra. A tko je Nietzscheov Zaratustra? Zaratustra je učitelj nadčovjeka i zagovaratelj vječnoga opetovanog došašća jednakoga, ali ponad svega propovjednik volje za moć i tako posljednji akord jedne veličanstvene simfonije pjesničkog mišljenja što nam je ostavljeno u naslijeđe kao simbol i kao breme: moć duha kao duh moći. Zaratustra je Nietzscheovo životno djelo i njegov se autor nigdje drugdje nije uspio dovinuti do takvih visina jezičnog majstorstva. Nije pretjerano ako se kaže da je uprav ovom knjigom dosegnuta najviša razina njemačkoga jezičnog izražaja uopće i da se Nietzsche nije prevario rekavši da se prije njega »nije znalo što se sve može s njemačkim jezikom«. Jer, pred Zaratustrom blijedi i pjesništvo najvećih njemačkih pjesnika, a najveći filozofi ni dan-danas ne uspijevaju pjesnički misliti poput Nietzschea. , ali tomu unatoč ne nalazi prigovora životu, pa čak ni protiv njegova vječnog vraćanja, odnosno vječnoga opetovanog došašća. Naprotiv, nalazi još jedan razlog više da sam bude vječno Da svemu što jest, neizmjerno, neograničeno kazivanje Da i Amen. Sve je sporno u Tako je govorio Zaratustra, sve je protuslovno i namjerice višeznačno. Svako njegovo zborenje sadrži »tisuću i jedan cilj« i cijelo je djelo više muzika no išta drugo: anđeoska muzika smisla kozmosa izmjenjuje se s najtišim trenutkom, najtišim časom. Tri su »ontološka« lajtmotiva temelj Zaratustrine muzike: nadčovjek, vječno opetovano došašće onoga jednakog i volja za moć. Oni sačinjavaju skriveno jedinstvo Nietzscheovog mišljenja protiv filozofije kao (platonske) metafizike, kršćanstva kao religije i (građanskog) morala kao najiskvarenijeg teatra na svijetu. Pred Zaratustrom blijedi i takvo pjesništvo kakvo su spjevali jedan Rilke ili George, a najveći filozofi ni dan-danas ne uspijevaju pjesnički misliti poput Nietzschea. Premda prijevod nipošto ne može nadomjestiti draž izvornika, čini se itekako opravdanim svaki pokušaj da se u hrvatskom jeziku još jednom izraze bujice i slapovi misli, pjesme i psovke kojima zbori Zaratustra. U ovoj eksplozivnoj knjizi sve, naime, vrvi od neobičnih misli, neočekivanih poslovica i zagonetnih izreka, koje se prelijevaju jedne preko druge. Poklici se propinju ispod mirnih afirmacija, objašnjenja poniru u parabole, a ove bujaju i prskaju od prenapetih prispodoba. Dijalog nenadano skreće u zanosan lirski pjev, obavijen svjetlucavom maglom profetskih viđenja. Strasna se molitva stapa s gnjevnom porugom, apoteoza (nadčovjeka) pored karikature (čovjeka). I sve se to valja od stranice do stranice. Naravno da bi naš jezik danas drugačije izgledao da je na njemu pisao jedan Nietzsche. Stoga se kod svakog pokušaja prevođenja Zaratustre može, između ostaloga, vidjeti i to u kojoj se mjeri tim našim, za mnoge »siromašnim« jezikom uopće može iskazati ono što po svoj prilici vjerojatno nikada nitko u njemu izustio nije.